‘Bilo mi je nevjerojatno da im nitko ne želi objaviti album. S lažnim sam papirima 1990. ishodio dozvolu za diskografsku etiketu, i krenuli smo‘

Obojeni program prvi put sam vidio i čuo uživo 1989. godine, na jednom od posljednjih izdanja demo-festivala YURM da bi se u “Kulušiću” suznih očiju momentalno zakačio za njihov frenetični post-punk u čijem su se gustom i napetom zvuku sudarali ekstatična ritam-sekcija, poput žileta oštra gitara, Mašini prateći vokali i ljepljive melodije ispod kojih je prosijavala Kebrina melankolična ljubavna ili nadrealna lirika koja se mogla događati u Novome Sadu, Zagrebu, Manchesteru, Berlinu ili Stockholm.

Od tada je prošlo 35 godina, no Obojeni program, osnovan 1980. godine u Novom Sadu, do danas mi je ostao jedan od najdražih i najvažnijih bendova . Od samih početaka bili su i ostali unikatna formacija predvođena frontmenom Branislavom Babićem Kebrom, danas jedinim članom originalne postave benda koja u posljednje vrijeme natupa u formaciji s dvije bas gitare i jednim bubnjarom. Od samih početaka njihov su jedinstveni zvuk uspoređivali s engleskim i američkim suvremenicima poput The Fall, Joy Division, Slits, Raincoats, Television, Magazine i Gang of Four. Ipak, Obojeni program su bili i sve to, ali i ništa od toga – kroz brojne beskompromisne evolucije i mjene razvili su vlastiti i uvijek prepoznatljiv zvuk, a Kebrino jedinstveno pjevanje i poezija svakako su najprepoznatljiviji dio benda. Post punk koji je pogonio Obojene na samim početcima djelovanja i dalje u njihovim rukama zvuči atraktivno i intrigantno. Obojeni program s Kebrom kao jednim od rijetkih vječitih rokenrol mladića i nakon četrdeset godina uspijevaju zvučati svježe i poletno, bez želje da budu tek sjena vlastite prošlosti, naprotiv.

Bilo mi je nevjerojatno

Bilo mi je nevjerojatno da tom i takvom Obojenom programu nitko nije želio objaviti album, a kako sam vidio da je Zdenko Franjić na vinilnom LP-u u undeground uvjetima njegove etikete Slušaj najglasnije objavio kompilacijski album “Bombardiranje New Yorka”, u jesen iste, 1989. godine otišao sam u Novi Sad na neku glazbenu tribinu, no glavni cilj tog putovanja bio je dogovor s Kebrom i bendom da im objavim album. Ja koji nikada nikome nisam objavio ploču i tek snivao o tome da pokrenem neovisnu, zapravo ilegalnu diskografsku etiketu Search & Enjoy koja je s lažnim papirima u lipnju 1990. godine nekako uspjela ishoditi dozvolu i u Jugotonu otisnula 1054 LP primjeraka debi albuma “Najvažnije je biti zdrav”. Ovom prigodom žeim istaknuti da je moj nedavno preminuli otac, Đorđe Dragaš, bio uvelike zaslužan za objavu albuma “Najvažnije je biti zdrav” Obojenog programa jer mi je velikodušno posudio 5000 njemačkih maraka za taj, realno, suludi pothvat. Kad je tih 1054. vinila bilo otisnuto jednako velikodušno ih je sa mnom u garaži pakirao u omote i slao onima koji su taj album naručili poštom, pedantno vodeći evienciju o svakom kupcu. Dan-danas čuvam te popise ispisane njegovom rukom.

Kebri je taj moj suludi naum bio logičan, bend je imao snimljen materijal i ništa nije mogao izgubiti, a gledano u širem kontekstu moj poriv za izdavanjem ploča nije ležao samo u glazbi Obojenog programa nego i u činjenici da su mnogim tada zanimljivim “novijim” bendovima vrata urednika velikih diskografskih kuća, opijenih Bregovićevim i Štulićevim epigonima, bila čvrsto zabravljena. Obojeni program nudio je estetiku koja se nikako nije uklapala u te velike kompanije, ali je meni bila neodoljiva i govorila mi više od ijednog drugog benda tada. Četvrt stoljeća kasnije jasno je kako je Obojeni program, disproporcionalno skromnoj nakladi debi albuma, izvršio enorman utjecaj na niz kansijih bendova.

Razglednica s ljetovanja

Obojeni program meni je bio jednako dobar poput The Fall ili Gang Of Four, u nekim segmentima čak i bolji, a potvrdu za to smo dobili i kad je pokojni John Peel na BBC-u zavrtio “Najvažnije je biti zdrav” i potom mi poslao razglednicu s ljetovanja, koju sam u nekoj selidbi ureda nažalost zagubio, kako bi mi zahvalio na albumu koji mu se toliko dopao. Zaboravite na čas da smo taj album objavili Ante Čikara i ja za naš Search & Enjoy. “Najvažnije je biti zdrav” je tako prokleto dobar zbog strasti koja ni do danas nije izgubila na čari i privlačnosti, a ne zbog toga tko ga je objavio.

“Pamtim i da je u Žutoj kući u Novm Sadu - nakon što smo dogovorili objavljivanje albuma, rukovanjem bez ugovora naravno - s frižidera sama od sebe pala neka pepeljara pa je Kebra rekao: “To je znak”. Kebra je moj brat kojeg nikada nisam imao, toliko ga volim i cijenim i poštujem”, pisao sam prije koji mjesec mom kolegi i prijatelju Draganu Amroiću za potrebe jednog njegovog teksta o Obojenom programu. “Bio sam jako sretan i ponosan i što je Koja kao producent postao dio priče o prvom albumu Obojenog programa jer sam ga jako cijenio i jako volio i Šarlo akrobatu i Disiciplinu kičme. Meni je to bilo kao kad je Steve Albini producirao Pixiesa, naravno u našim relacijama. Hoću reći, potpuno smo bili ufurani u taj i takav “film”. Search & Enjoy je trebao biti kao neki naš Sup Pop, a Obojeni program kao neki naši Pixiesi (koji su doduše snimali za 4AD), a Koja je bio naš Albini” pisao sam Ambroziću.

Premda u pjesmi “Hvala!” Kebra pjeva kako “nikad, nikad nikom ne bih dao pesme da mi pravi ploče”, meni je dao da to učinim i do danas je objava debija Obojenog programa “Najvažnije je biti zdrav” jedna od najvažnijih stvari koje sam u životu ostvario, kad već nisam imao privilegiju da ostanem zdrav. Sjajne albume Obojeni program je objavljivao i kroz godine koje su uslijedile, no Kebri i meni je uz uzajamno poštovanje, prijateljstvo i naklonost ostala i gorčina jer obojica znamo što smo sve mogli napraviti da su okolnosti bile normalne. Nismo imali tu privilegiju, pronašli smo se u osvit krvavih 90-ih umjesto idealiziranih 90-ih, ali nam barem ostaju sjećanja i nikome ih ne damo. A i naziv albuma “Najvažnije je biti zdrav” Obojenog programa pokazao se proračnskim za moj život.

Mnogo sam puta ragovarao s Kebrom, pa tako posljednji put i ovog proljeća prije i polsije koncerta Obojenog programa u Vintage Industrial Baru. No sam osam jednom, možda i zato što se tak odobro znamo, vodili oficijelni intervju, 2017. godine kojeg ovdje također donosimo.