UZ SMRT GLAZBENIKA

Bio je autor najmudrijeg stiha u povijesti popularne glazbe. Davao je više dobrih savjeta nego čitav šleper self help literature

Imao je lijep, ugodan život s redovnim prihodima, koji je odbacio da bi radio kao podvornik. I postao jedan od najvećih glazbenika epohe

 Bruno Marzi/mega/the Mega Agency/profimedia/Bruno Marzi/mega/the Mega Agency/profimedia
Klince da upitate, oni će se Krisa Kristoffersona možda sjetiti samo kao onoga šepavog penzionera koji Wesleyu Snipesu pravi metke za ubijanje vampira

U povodu smrti Krisa Kristoffersona podsjećamo na tekst našeg kolumnista iz 2013.

Bože svemogući, evo me, kaže Kris Kristofferson u refrenu naslovne pjesme s posljednjeg albuma Feeling Mortal. U sedamdeset šestoj, nakon što je ispratio većinu prijatelja, ušao je u studio s Donom Wasom i snimio ploču o smrti čiju hladnu blizinu sad i sam osjeća. To je jedna od ploča kakve posljednjih desetak godina s Wasom inače snima, skromno aranžirana, pjesme s jedva tri do četiri instrumenta, a gdjekad ogoljene do skeleta, samo s akustičnom gitarom. Kristoffersonov vokal nikad zaista nije imao bogzna kakvu snagu i punoću, a pod stare dane, naravno, nije postao bolji, ali opet, emocionalnošću izvedbe on sasvim dobro nadoknađuje nedostatke. Na Feeling Mortal, čini mi se, uspješnije nego ikad. Možete biti upola mlađi i poistovjetiti se s tim naboranim muškarcem koji se umorno zaustavio pred špiglom i bez tuge i straha, već naprotiv, izmiren sa svijetom i zahvalan za svu milost, dobrotu i ljubav koji su mu udijeljeni, krenuo sa završnim računom dugog vremena koje je proživio.

image
Dax Production/kobal/shutterstock/Dax Production/kobal/shutterstock

Od nekoga tko tako snažno osjeća svoju konačnost, očekivali biste možda da će biti bezvoljniji, da će mu biti manje stalo, ali on je u odličnoj autorskoj i pjevačkoj kondiciji, bistar i svjež kao kad je počinjao karijeru. Više od četiri desetljeća nakon debitantskog albuma, Kris Kristofferson još uvijek je jedan od najvećih songwritera našeg vremena, premda se to uistinu malo zna i nije se nikad znalo, naročito u našem dijelu svijeta gdje ga poznaju samo kao glumca. Klince da upitate, oni će se Kristoffersona možda sjetiti samo kao onoga šepavog penzionera koji Wesleyu Snipesu pravi blistava srebrena sječiva i metke za ubijanje vampira. Kad god je na televiziji film Blade ili koji od njegovih nastavaka, ja se ne mogu pravo načuditi kad ga vidim u ulozi Snipesovog pomoćnika. Što je njemu zaboga to trebalo? Pokušajte zamisliti Arsena Dedića kako brusi mač za ubijanje vampira. E, pa ovo je, s dužnim isprikama Arsenu, još apsurdnije.

image

Kris Kristofferson

Alvis Upitis/alamy/alamy/profimedia/Alvis Upitis/alamy/alamy/profimedia

Premda opet, pogledate li sve neobične i krivudave puteve kojima je Kristofferson u životu lutao, zašto, kvragu, ne bi i to naposljetku probao? Otac mu je bio general i njemu je bila namijenjena jednaka sudbina i on ju je poslušno slijedio, premda je u mladosti uočen i njegov literarni i sportski talent. Završio je Oxford, a zatim se priključio američkim trupama, služio u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Stekao je čin kapetana, prošao obuku za pilota helikoptera, predavao književnost na West Pointu, da bi iznenada odustao od svega, preselio u Tennessee i posvetio se muzici. Obitelj je bila ogorčena i nikad mu to nije oprostila, a možete i razumijeti zašto. Imao je lijep, ugodan život s redovnim prihodima, koji je odbacio da bi radio kao podvornik u zgradi Columbia Recordsa u Nashvilleu. Tu bi možda trebalo tražiti odgovor na pitanje otkud Kristofferson u akcijskom horroru: to nije ni blizu najblesavije što je u životu napravio. Vrhunac je ludosti ipak da je netko s diplomom najboljeg sveučilišta na svijetu ribao podove.

image
Joseph Lederer/dreamworks/skg Prods/kobal/shutterstock/Joseph Lederer/dreamworks/skg Prods/kobal/shutterstock

Zatekao se tamo, radeći taj jadni posao, kad je Bob Dylan sredinom šezdesetih došao u Nashville snimiti Blonde On Blonde i Kristofferson ga se jasno sjeća kako je za klavirom u kutu dovršavao pjesme, dok su besposleni studijski muzičari igrali stolni tenis. Krišom je gledao mladog genija, u strahu da se tkogod na njega ne izdere zbog zabušavanja, a Dylan vjerojatno nije ni primjetio tipa s metlom za kojega će mnogo kasnije kazati da je jedan od njegovih omiljenih pjesnika. No, tu je Kristofferson upoznao jednu drugu Columbijinu zvijezdu, čovjeka koji će mu postati najbolji prijatelj - Johnnyja Casha.

Cashu se dopao podvornik s kantautorskim ambicijama, poticao ga je da piše i pozivao u studio kad bi snimao, ali onda se nekakav pomoćnik producenta, jedan od onih šupaka željnih moći, izderao na Kristoffersona i vratio ga na njegovo mjesto. Ovaj se posramljeno povukao u svoj podrumski sobičak s krpama i deterdžentima, sve dok Cash nekoliko dana kasnije nije čuo što se dogodilo. Čovjek u crnom, onakav svečan i i mrk kao pravednici u westernima, spustio se nekoliko katova, pokucao na vrata sićušne izbe bez prozora i njezinog bijednog stanara ljubazno obavijestio kako je osobno uredio da njega više nitko nikada ne smije izbaciti iz studija.

Radio kao podvornik

Dio vremena Kristofferson je tada radio kao podvornik, a u drugome dijelu je helikopterom prevozio radnike naftne kompanije, ali jedino što je zaista želio je postati pjevač i skladatelj. Pamti kako je upravo na naftnoj platformi, čekajući da se muškarci u zamašćenim kombinezonima ukrcaju ili iskrcaju, u štropotu alata i zujanju cijevi koje su bušile dno Meksičkog zaljeva, napisao svoju najljepšu ljubavnu pjesmu, nježnu i ranjivu Help Me Make It Through The Night.

Druga priča opet kaže kako je jedno popodne, na Cashovom posjedu nedaleko Nashvillea, June Carter došla u dnevnu sobu i kazala suprugu: "Johnny, neki nam se idiot spustio helikopterom u dvorište." Njih dvoje zatim su izašli i zapanjeno gledali letjelicu koja je elisom gotovo skršila stabla uokolo i muškarca koji je izašao iz nje, veselo se cerekajući, s pivom u jednoj ruci i kazetom sa svojom novom pjesmom u drugoj. Kris Kristofferson, međutim, niječe da se ovo ikada dogodilo. Njegov je prijatelj Johnny, tvrdi, imao kreativno pamćenje i volio je nakititi svoje priče. On sam, za početak, napominje kako nikad nije pio dok je letio.

Što god bila istina, nije prošlo dugo, a vrsnoću njegova dara počeli su prepoznavati u Nashvilleu, razni su posegnuli za njegovim pjesmama, a vjerojatno je najpoznatija posthumno objavljena snimka Janis Joplin. Ona i Kristofferson imali su kratku romansu u vrijeme kad je on napisao Me And Bobby McGee. Napokon, i sam Johnny Cash je snimio Sunday Morning Coming Down, koja će se kasnije naći na svim kompilacijama njegovih najvećih hitova, tužnu stvar o usamljeniku koji mamuran i zapušten izgubljeno tumara nedjeljnim prijepodnevom gledajući tuđu obiteljsku sreću.

I sa Sunday Morning ima jedna zgodna anegdota. Tek što ju je snimio, Cash je pozvan da je otpjeva u nekoj televizijskoj emisiji, ali su ćudoredni producenti zahtjevali da stih "Wishing Lord that I was stoned" – "Bože, želio bih da sam pijan" bude zamijenjen stihom "Wishing Lord that I was home" – "Bože, želio bih da sam kod kuće." Cash je pogledao Kristoffersona, a ovaj je slegnuo ramenima i bojažljivo primjetio: "Pa, to baš i nije isto." Što je dalje bilo, možete pretpostaviti. Roling Stonesi su zbog Ed Sullivan Showa "Let‘s spend the night together" promijenili u "Let‘s spend some time together", ali sa starim Johnnyjem se niste mogli zajebavati. On je otpjevao točno kako je njegov jaran napisao.

Konačno, i Kristofferson je uskoro snimio vlastiti album, upravo senzacionalnu kolekciju pjesama. Ako je ikad itko na debitantskom ostvarenju imao bolju, ja za nju, časti mi, ne znam. No, tu je već primjećeno ono što sam vam u uvodu već napomenuo: čovjek je neusporedivo bolji autor nego izvođač. Meni to, iskreno, nikad nije mnogo smetalo i smatram nešto pretjeranim priče kako on ima slab glas, ali činjenica jest da je isti materijal u interpretacijama drugih često zvučao bitno bolje. Osobno preferiram crnačke, medene soul obrade Kristoffersonovih ljubavnih stvari. Zbog Al Greeneove For The Good Times obično na nekoliko sati izgubim dar govora, a Help Me Make It Through The Night u izvedbi Gladys Knight nikad zapravo nisam čuo do kraja jer negdje na polovici neutješno zaridam.

Kad ga je jednom krenulo, Kristofferson je bio nezaustavljiv. Uskoro je počeo glumiti, bio izvanredan u Peckinpahovom Pat Garettu i Billy The Kidu i Alice više ne živi ovdje Martina Scorsesea, konačno se dokazao uspjehom filma Zvijezda je rođena i sve otad se pojavljuje u vrlo raznovrsnim, gdješto i vrlo čudnim ulogama, ali ne bih dulje o tome jer imam osjećaj, možda pogrešan, da je glumom iznevjerio svoj pravi, pjesnički poziv i napisao manje nego je mogao. Nije zaista snimao mnogo ploča, ali pjesme su mu uvijek bile perfektne, dotjerane, u svakom detalju istinite, s neočekivanim, duhovitim rimama. U onim je ljubavnim, poput Loving Her Was Easier (Than Anything I‘ll Ever Do Again), na jedan način koji ne umijem pravo objasniti, uvijek uspijevao istodobno zvučati i krhko i muževno. Zatravio bi vas osjećajnošću, ali nikad nije kliznuo u cmizdravost. Tim McGraw ima čak stvar Kristofferson, gdje ga u refrenu navodi kao uzor kako valja pisati o ljubavi.

Pjesme mu, osim toga, često imaju jednu čvrstu moralnost, meni sasvim neodoljivu tradicionalnu čestitost nalik junacima Johna Forda. Za ilustraciju prevest ću vam u prozu, premda je to gotovo svetogrdno, jer ni približno ne doseže čaroliju muzike i stihova, priču iz Kristoffersonove pjesme Here Comes That Rainbow Again, dražesne minijature o svakodnevnoj ljudskoj dobroti. Dakle, u pusti popodnevni sat u kafiću uz cestu konobarica briše pod, a dvojica kamiondžija završavaju obrok. Ulaze zatim dva klinca i pitaju:

"Koliko koštaju oni bomboni?"

"A koliko vi imate?" kaže konobarica.

"Nas dvojica imamo peni", reče jedan dječak.

"Za peni možete dobiti dva komada", slaže konobarica.

Ona ih posluži i oni izađu. U to se javi jedan kamiondžija:

"Ti bomboni ne koštaju dva za peni."

"A što se to vas tiče", odbrusi mu konobarica.

Kamiondžija zašuti. Njih dvojica popiju kavu, plaćaju i odlaze.

"Ej, ostavili ste previše novaca", viče za njima konobarica.

"A što se to vas tiče", reče kamiondžija na izlasku.

Dobri savjeti

Na Kristoffersonovim albumima naći ćete više dobrih životnih savjeta nego u čitavom šleperu self help literature, a kao bonus, još ćete se i zabaviti. Ta je osoba, napokon, autor možda najmudrijeg stiha u cijeloj povijesti popularne glazbe: "Freedom‘s just another word for nothing left to lose." Čitavo je njegovo djelo ispunjeno jednom nepokolebljivom i neustrašivom željom da se postupi ispravno, pa i kad to nije naročito popularno, bez obzira na posljedice. Uvjereni ljevičar, uz Stevea Earlea, Natalie Maines i možda još tek nekoliko takvih među country muzičarima, koji su prirodno skloniji republikanskim, u nas bi se reklo državotvornim stavovima, u pjesmama je otvoreno slavio sandiniste i prosvjedovao protiv bombardiranja Iraka.

"Kris je ovaj put, bojim se, u pravu, mi bacamo bombe na pastirska plemena", priznao je to i Cash jednom prilikom.

Zanimljivo, u sedamdesetima, kad je Kristoffersonova karijera procvala, Cashova je lagano počela sustajati i klizila je nizbrdo sve do devedesetih kad ju je čudesno oživjela suradnja s producentom Rickom Rubinom. Sedamdesete je Johnny Cash više zapravo proveo u crkvi nego u studiju. On je bio takav opsesivni čudak, razdoblja neobuzdanog drogiranja u njegovom su se životu izmijenjivala s fazama mahnitog kajanja, a koji put ga je u tome i prijatelj Kristofferson oprezno slijedio. Jedne je nedjelje došao tako s Cashom na misu i bogzna što mu se tamo neobično dogodilo, kakvo ga je vjersko prosvjetljenje obasjalo, da je netom po službi, možda još na parkiralištu kraj crkve, uzeo gitaru i u dahu napisao pjesmu Why Me Lord – Zašto ja, Gospode? Kristofferson inače nije naročito religiozan čovjek i to je sve zateklo. Cash se šalio da je i sam Bog bio iznenađen i kasnije napisao pjesmu s naslovom Zašto ja, Krise?

U drugoj polovici osamdesetih njih su se dvojica, zajedno s Waylonom Jenningsom i Williem Nelsonom, okupili u country supergrupi The Highwaymen. I premda je to prije djelovalo kao prijateljsko zezanje nego kao ozbiljan umjetnički projekt, ta četiri muškarca zajedno na pozornici ste morali cijeniti. Ta četiri lica trebalo je uklesati u stijeni Mount Rushmorea. Oni su, barem ako mene pitate, bili pravi očevi velike američke nacije. Dvojica od njih, Cash i Jennings, nisu više među živima i možete razumijeti zašto se Kristofferson na posljednjem albumu osjeća smrtno. Na previše je sprovoda bio.

Na jednom od njih, kad je umrla June Carter, bio je uz Johnnyja, koji je nedugo zatim i sam umro. Sjedili su u tišini, dok je nepregledna matica ljudi prilazila da stisne ruku i kaže koju riječ utjehe shrvanom udovcu. Jedan je od njih primjetio Kristoffersona i kazao mu da mu je drago da mu se može obratiti jer jako voli njegovo pjevanje. Johnny Cash načas se neočekivano trgnuo iz svoje katatonične žalosti. Pogledao je u čudu za čovjekom koji je rekao da voli Kristoffersonov glas, a onda se nagnuo i šapnuo Kristoffersonu: "A to je znači taj jedan."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. listopad 2024 13:22