Legendarni utemeljitelj jazza Louis Armstrong od prosinca je 1950. godine pa do svoje smrti 1971., imao gotovo religiozni svakodnevni ritual. Na magnetofon je snimao svoja dnevna razmišljanja s namjerom da ih sačuva za potomstvo. Sve je snimke pohranio u golemu arhivu, a tisuće sati dosad neobjavljenih audio zapisa podloga su za veliki dokumentarni film u režiji Sache Jenkinsa. Dugometražni će dokumentarac Louis Armstrong‘s Black & Blues biti objavljen ove jeseni nakon premijere na međunarodnom filmskom festivalu u Torontu ovog tjedna.
Virtuoz na trubi i pjevač dubokog glasa koji se s hitovima "Mack the Knife" i "Hello Dolly" približio svjetskoj publici svih glazbenih ukusa, a ne samo jazza, piše Guardian, za života se, unatoč slavi, bojao da će mu povijest suditi. Želio je da njegovi potomci znaju pravu priču, kako ju je on sam vidio i doživio.
Puno je sati kroz 21 godinu snimanja posvećeno predrasudama koje je Armstrong trpio zbog boje kože. Govori o "rođenju bez ičega" i užasima rasizma. Slavni se glazbenik pod nadimkom Satchmo ili Pops, sjeća kako ga je vrijeđao navodni obožavatelj – "bijeli dječak", vjerojatno mornar, koji mu je prišao nakon predstave, prvo se rukujući s njim i govoreći mu da ima sve njegove ploče, prije nego što se okomio na njega: "Rekao je,‘ znaš, ne volim crnce‘, pravo u lice. I tako sam rekao ‘pa, divim se tvojoj prokletoj iskrenosti‘. Rekao je: ‘Ne volim crnce, ali… ti si jedan kurvin sin za kojim sam lud‘."
Neprocjenjiva arhiva
Na snimkama je Armstrong vrlo emotivan, kažu autori dokumentarca.
Armstrong se žali da većina bijelaca "ne voli" crnce, ali uvijek imaju jednog "za kojim su jednostavno ludi".
- Rasa je tema broj jedan s kojom se on bori i razmišlja o cijelom svom životu crnca koji je odrastao u Americi u 20. stoljeću... S jedne strane, on je doslovno najpoznatija osoba na svijetu... a istodobno još uvijek postoje hoteli u koje ne može ući na prednja vrata i restorani koji mu ne daju sjediti zbog boje njegove kože. Kao što možete zamisliti, on to jako osjeća, ali ponekad ublaži ono što javno kaže – ispričao je koproducent filma za Guardian.
Neprocjenjiva arhiva Armstrongovih audio snimaka vlasništvo je Obrazovne zaklade Louisa Armstronga, koja je njegovu kuću u Queensu, u New Yorku, pretvorila u muzej.
Ricky Riccardi, direktor istraživačkih zbirki za Armstrongov muzej i producent konzultant na filmu, rekao je: "Tijekom većeg dijela njegove karijere obožavatelji diljem svijeta reagirali su na ljubav i toplinu kojom je Louis zračio na pozornici, ali do 1950-ih i 1960-ih, mnogi njegovi afroamerički obožavatelji počeli su o njemu razmišljati kao o nekome tko nije bio u pokretu za građanska prava, nekome tko se bojao progovoriti jer su ga bijelci toliko voljeli. Nadam se da će ovaj film potpuno demantirati takva mišljenja.
- Čuti ga njegovim vlastitim riječima – čuti bol, čuti ga kako psuje – bit će prvi put da su mnogi ljudi ikada iskusili ovu stranu Louisa Armstronga. Ono što je bitno je da je on taj koji je iza sebe ostavio ove snimke, tako da je stvarno želio da se ova strana zna.
Trebala je proći 51 godina nakon njegove smrti za to - kaže Riccardi.
Audio snimaka je bilo toliko da su autorima dokumentarca trebale dvije godine da ih restauriraju, digitaliziraju i prepišu. Bili su, piše Guardian, zatečeni količinom nepoznatog materijala. U arhivi je pronađen i jedini filmski zapis njegovog snimanja, ali i nikad izvedenih pjesama.