"Bio sam i gitarist i pjevač i autor. I to su tada (u doba novog vala i sastava Dorian Gray- op.a.) svi znali, a neki i cijenili. Danas ljudi gotovo i ne znaju da na svojim albumima često snimam gitare, a neki ni ne znaju da sam gitarist. Danas je važniji celebrity efekt. Ne fale meni priznanja nego obrazovanost ljudi s kojima razgovaram", rekao mi je Massimo Savić u intervjuu kojeg smo vodili uoči 30. obljetnice njegove karijere. Teško je naći primjereniju izjavu od te da bi se predočilo što je sve Massimo bio.
Prije i poslije svega vrhunski stilist, nevjerojatno elegantan pjevač, velemajstor pjevanja u popularnoj glazbi koji je svoju "vještinu" (da se prisjetimo naziva dvaju njegovih albuma s tom riječju) izdigao ne samo na razinu časnog zanata nego i poštovane umjetnosti. Bio je, a i ostat će jedan od onih prema kojemu mjerimo dosege drugih naših i ne samo naših pjevača.
Da, bio je i fascinantan gitarist koji tu svoju "vještinu" u posljednje vrijeme nije toliko iskazivao na pozornici, ali toga se jako dobro sjećamo svi mi koji smo pohodili koncerte njegove grupe Dorian Gray. Upravo s tom grupom čija su dva albuma, "Sjaj u tami" (1983) i "Za tvoje oči" (1985) formalno zakasnili u "špicu" novog vala, Massimo je ipak postao jedna od ikona tog slavljenog perioda domaće rock glazbe, ali i art-rocka, novog romantizma i synth-popa jer sve je to bio Dorian Gray i sve je to Massimo savršeno iznio kao vokalist velikog rafinmana i senzibiliteta.
Čini mi se da je to bilo u Lapidariju, na jednom YURM-u, negdje 1983. i netom prije objavljivanja prvijenca «Sjaj u tami» (1983), ako me sjećanje ne vara. Možda je to bio i neki drugi koncert ili taj isti, ali smješten u koji mjesec prije ili poslije onoga što mi sjećanje govori. Kako god, na tom je koncertu Massimo - mršav kao kost i znojan poput isposničkog rudara kojem su navukli svilenu košulju - briljirao. Sjajio u tami i plijenio pozornost ušiju i očiju publike na tom koncertu. Kako glasom, tako sviranjem gitare i karizmom, a Dorian Gray su zvučali oštro, resko, nabrijano do puknuća struna i dosta su nalikovali na žešće pjesme Talking Headsa u vrijeme albuma «Fear Of Music». Bilo je tu i utjecaja tada obnovljenih King Crimsona, no mekoća debija, a potom i njegova nasljednika «Za tvoje oči» (1985), sugerirao je da su se Dorian Gray prilično promijenili u odnosu na demo-fazu ili u odnosu na legendarne probe u Galeriji Studentskog centra. Jednoj sam od njih posve slučajno, negdje sredinom 80-ih, prisustvovao, odnosno stajao ispred Galerije razjapljene gubice. To je možda bio i najbolji «koncert» Doriana Graya koji sam odslušao, ali ne i odgledao.
Po preranom raspadu Doriana Graya krenuli su solo albumi i nastupi na festivalima zabavnjaka, prilično nespretno i nesretno, da bi se sve skončalo sredinom 90-ih u lošem mirisu «Benzine». Kao vokalni solist nastupa i na tri natjecanja Jugovizija, prednatjecanju za Pjesmu Eurovizije i to 1987., 1989. i 1990. gdje dospijeva dva puta do drugog i jednom do osmog mjesta, ali nažalost Hrvatska u 21. stoljeću nikada nije, a moglo se, poslala Massima na Eurosong. Ono najvrednije iz tog perioda bila su dva albuma "art projekta" Metal Guru, oba na engleskom jeziku da bi potom nastupilo nekoliko godina tišine.
No onda je u prvim godinama ovog stoljeća Massimo ponovo krenuo kao solist, ali napokon na pravi način i s pravim suradnicima. Odlučio se na neki način vratiti sebi, baš kao što su se Bowie i U2 u isto vrijeme artistički izuzetno uspješno vratili svom klasičnom izričaju. Zaredala se niska elegantnih albuma koji su na koncu doprli do najširih masa i rasprodanih arena. Albumi "Massimo", "Vještina I" i "Vještina II" s obradama pop i rock hitova iz povijesti hrvatske i ex-YU pjesmarice pa ponovo klasični solistički "Sunce se ponovo rađa", "Dodirni me slučajno", "1 dan ljubavi" i "Sada" iznjedrili su brojne hitove koji nisu bili samo uspješnice trenutka nego postali klasici koje ćete često čuti na radio postajama. I albumi uživo su bili Massimov forte pa tako i onaj s Big Bandom HRT-a "Massimo Sings Sinatra" kojeg je u "Lisinskom" izveo maestralno.
Nastupao je i kazalištima, sa Zagrebačkim solistima, u "boutique" varijanti, u najvećim dvoranama, osvojio niz Porina, najčešće u kategoriji Najbolje muške vokalne izvedbe, snimio dvadesetak hitova koji će ostati "benchmark" domaće pop glazbe i, kako rekoh, mjerilo za mnoge pjevače što je iskazao i kao mentor, ponovo decentno i elegantno, u emisiji The Voice. Spomenimo od hitova samo "Sjaj u tami", "Za tvoje oči" i "Stranac u noći" na kojima je išao i tragom Scotta Walkera, "Tišinu", "1 dan ljubavi", "Zar više nema nas" (s Nenom Belanom), "Iz jednog pogleda", "Suze nam stale na put", "Odjednom ti", "Mali krug velikih ljudi" (Ivana Dečaka) i "Nama se nikud ne žuri" (s Vatrom), "Zamisli", "Ispod nekog drugog neba"… Uh, koliko je još lijepih pjesama mogao, a vjerojatno i planirao snimiti.
Sada je Massimo otišao ispod tog nekog drugog neba, a ostaje, barem za neko vrijeme, samo tišina jer kad odu takvi ljudi, veliki iz tog jednog malog kruga velikih, teško je naći prave riječi. Mogu se tek samo prisjetiti kako mi je bila čast kad me u Opatiji, jutro nakon jedne dodjele Porina najozbiljnije pitao da mu postanem menadžer ili anegdote zbog koje je jedno kratko vrijeme svoj sastav zvao Alkemičarima, kako sam mu u šali predložio da ga nazove. No, ono po čemu ćemo Massima zauvijek pamtiti bio je i ostao njegov glas i njegov način pjevanja kojim se tako lako, a zapravo veličanstveno jer to je iznimno teško, zavlačio pod kožu slušatelja. U neku ruku on i jest bio naš "the voice" jer i kao "celebrity" bio je i ostao drugačiji od drugih naših "slavnih". Bilo je dovoljno reći Massimo pa da svi znamo što je sve sadržano u tom imenu. Perfekcija, senzualnost, elegancija, kreacija… Vještina.
