Nekoć član bendova Black Diamond Heavies i Immortal Lee County Killersa, a kojeg ovdašnje dame pogledima skidaju do gole kože, što i nije teško jer uglavnom nastupa samo u kožnim hlačama, toliko se navukao na balkanski roštilj da se konstantno vraća na ovdašnje pozornice. Uvijek u pratnji ovog ili onog bubnjara, bez drugih glazbenika, a time i gitarista ili basista, Leg je zakopan u blues i južnjački rock, s pokojom klavirskom honky-tonk dionicom i virovima psihodelije. James je jedan od onih koji zaslužuju razvaljivati arene, ali zbog promjene pop trendova i glazbene mode, biva osuđen na klubove za stotinjak ljudi, u kojima se zauzvrat i danas skriva najbolji rock'n'roll.
Nepravda je to za čovjeka koji u grlu ima grotlo poput pokojnog Screamin' Jaya Hawkinsa, Lemmyja i Toma Waitsa, isijava energijom poput Jerryja Leeja Lewisa u praskozorje rock & rolla i Iggyja Popa u prapočecima punka, klavijature tretira onako kako gitaru tretira Jon Spencer, a povijest bluesa i rocka poznaje u rasponu od Jelly Roll Mortona do Raya Manzareka. Njegov komercijalni neuspjeh dobitak je za sladokusce koji znaju da su prirodni milje rock'n'rolla klubovi, a ne stadioni. Kad sam ga prvi put slušao i gledao, imao sam dojam da je James bio predodređen da u nekoj nešvilskoj baptističkoj crkvi nedjeljom svira orgulje i pjeva gospel, ali i da je vrag jedne noći oko ponoći došao s tonom droge, šleperom alkohola i autobusom cura, i zahvaljujući tom mitu oteo njegovu grešnu dušu, možda na nekom raskršću nalik onome na kojem je Robert Johnson, kako kaže mit a ne mito, svoju dušu istome "trgovcu" prodao za znanje sviranja gitare. Nije uvijek podjednako uzbudljiv, ali bedasto je ne otići na njegov orguljaški i pjevački rock'n'roll show. Da sam žensko, ja bih Jamesa potražio i u hotelskoj sobi, a ne samo u klubu.