Postoji dobra šansa da će 26. lipnja na zagrebačkom Bundeku biti ljudi koji su uz Black Eyed Peas prvi put naučili što znači da glazba ne pripada samo jednom žanru. Ista ona generacija koja se iz škole vraćala kući upravo dovoljno rano da na VH1-u još uhvati poslijepodnevni blok spotova, u vremenu kad su glazbeni televizijski kanali još uvijek imali moć diktirati ritam popularne kulture, a ne biti tek uspomena na ugašeni format.
U tom kaosu ranih i srednjih 2000-ih, između MTV-ja, prvih MP3 playera, MSN-a i sporog interneta, Black Eyed Peas bili su konstanta. "Where Is the Love?", "Shut Up", "Let‘s Get Retarded/Started", "Meet Me Halfway", "I Gotta Feeling". Nije bilo važno je li riječ o hip-hopu, popu, elektronici ili nekoj čudnoj fuziji svega navedenog. Oni su jednostavno bili posvuda.
Upravo zato njihov prvi dolazak u Hrvatsku, ovog ljeta na Bundek u organizaciji Lollipopa, djeluje pomalo nestvarno. Ne zato što su Black Eyed Peas danas nedodirljive zvijezde, nego zato što postoji osjećaj da su cijelo vrijeme prisutni u pozadini odrastanja generacije rođene krajem devedesetih i početkom milenija.
Njihove pjesme puštale su se na školskim izletima, maturalcima, kućnim tulumima, u šoping-centrima, na radiju i u ringtone reklamama koje su noću iskakale na televiziji. Bili su soundtrack trenutka u kojem je analogni svijet prelazio u digitalni.
Ali danas još zanimljivije djeluje jest činjenica da Black Eyed Peas možda nikada nisu bili samo bend hitova. Zapravo, postoji ozbiljan argument da su među prvima shvatili kako će izgledati moderna pop glazba 21. stoljeća.
Od conscious rapa do poslijepodnevnog VH1-a
Prije nego što su postali globalni fenomen stadionskog popa, Black Eyed Peas bili su sasvim drukčiji bend koji su činili will.i.am., apl.de.ap i Taboo. Nastali su u Los Angelesu početkom devedesetih, u vremenu kada je američki hip-hop još uvijek imao snažan alternativni i politički impuls.
Njihovi rani albumi bili su bliži kolektivima poput A Tribe Called Questa nego kasnijem EDM-pop zvuku po kojem ih danas pamti šira publika. U toj fazi nisu bili futuristički party bend, nego inteligentna i relativno underground rap grupa koja je pokušavala pronaći prostor između conscious rapa i radijske pristupačnosti.
Pravi prijelom dogodio se 2002., kada u grupu ulazi Fergie, a godinu kasnije izlazi "Elephunk", album na kojem se nalazi "Where Is the Love?". To je trenutak u kojem Black Eyed Peas izlaze iz okvira alternativnog hip-hopa i ulaze u široki mainstream, ali još uvijek zadržavaju dovoljno društvene svijesti i melodijske topline da taj prijelaz ne zvuči kao puka komercijalna predaja.
Ključna figura cijele priče od samog je početka bio will.i.am. Danas ga se često doživljava kao ekscentričnog tech entuzijasta koji govori o umjetnoj inteligenciji na konferencijama u Davosu, ali will.i.am je vjerojatno jedna od najpodcijenjenijih figura moderne pop glazbe. Dok su drugi izvođači još uvijek razmišljali u okvirima albuma i klasične glazbene industrije, on je već intuitivno razumio kamo idu internet, digitalna distribucija i kultura stalne dostupnosti sadržaja.
Upravo zato Black Eyed Peas nikada nisu bili samo hip-hop grupa. Oni su vrlo rano postali multimedijski proizvod modernog doba. Možda najbolji dokaz za to nije ni neki veliki koncert ni broj prodanih albuma, nego jedna gotovo banalna osobna uspomena iz ere dječjih Happy Mealova.
Sjećam se malih plastičnih McDonald‘s radija iz Kids Menija, igračaka koje su reproducirale samo refrene pjesama. Jedan od njih vrtio je "Don‘t Phunk with My Heart". U istom tom dječjem, komercijalnom svemiru bili su Tokio Hotel, David Guetta i "Love Generation" Boba Sinclara. Nije to bila glazbena kritika, nego dječja igračka iz fast fooda, ali baš zato je govorila mnogo: Black Eyed Peas tada su već bili daleko izvan granica radija i MTV-ja.
Danas to možda ne zvuči revolucionarno, ali tada jest bilo. Prije ere fast fashion majica s logotipima Wu-Tang Clana i prije nego što je rap postao dominantna pop kultura planeta, Black Eyed Peas bili su među prvim izvođačima koji su probili gotovo sve granice tržišta. Njihova glazba nije više pripadala samo radiju ili MTV-ju. Pripadala je reklamama, mobitelima, videoigrama, dječjim igračkama i internetu koji se tek formirao.
Refren iz Happy Meala i formula budućeg popa
Nakon "Elephunka", taj se proboj samo širio. "Monkey Business" je njihovu novu formulu učinio još većom, glasnijom i radiofoničnijom, a "The E.N.D." je zvučao kao da dolazi iz budućnosti koja se tek trebala dogoditi. U trenutku kad su mnogi rock bendovi još uvijek dominirali radiom, a Avicii i Calvin Harris tek su trebali doći i pomesti scenu svojim pitkim EDM-om, Black Eyed Peas već su spajali hip-hop, synth-pop, EDM, eurodance i klupsku elektroniku u format koji će deset godina kasnije postati standard modernog popa.
"I Gotta Feeling" danas možda zvuči kao soundtrack izlaska iz 2009., ali u trenutku objave bila je svojevrsni manifest novog digitalnog optimizma. Pjesma nije zvučala kao klasični bend, nego kao algoritamski precizno dizajniran kolektivni osjećaj euforije. Ironično, upravo će takav tip glazbe kasnije postati dominantan model streaming ere.
I tu dolazimo do možda najvažnije stvari u cijeloj priči: Black Eyed Peas dugo nisu bili shvaćeni ozbiljno upravo zato što su bili previše popularni. Kritika ih je često gledala kao pretjerano komercijalan projekt, šarenu i radiofoničnu verziju hip-hopa koja je izgubila "autentičnost". Međutim, s vremenskim odmakom postaje jasno da su upravo oni među prvima razumjeli kako će izgledati budućnost popularne kulture.
Danas gotovo svi najveći izvođači funkcioniraju po modelu koji su Black Eyed Peas pomagali popularizirati: fuzija žanrova, globalne suradnje, glazba prilagođena internetu, konstantna prisutnost na svim platformama i identitet izvođača koji nadilazi samu glazbu.
will.i.am je prvi prepoznao nacrt pop-kulture
will.i.am je u međuvremenu postao svojevrsni lutkar iz sjene pop kulture 21. stoljeća. Radio je s Britney Spears, Shakirom, Justinom Bieberom i desecima drugih izvođača, eksperimentirao s tehnologijom, ulagao u tech projekte i govorio o umjetnoj inteligenciji puno prije nego što je ona postala svakodnevna tema. U vremenu kad se glazbena industrija još uvijek pokušavala snaći u digitalnom dobu, on je već razmišljao nekoliko koraka unaprijed.
Možda upravo zato Black Eyed Peas danas djeluju zanimljivije nego prije deset ili petnaest godina. Ne samo kao nostalgični bend jedne generacije nego kao grupa koja je među prvima osjetila kako će izgledati svijet u kojem danas živimo: svijet kratke pažnje, stalne povezanosti, globalnog popa i glazbe koja istodobno postoji na pozornici, TikToku, reklami i playlisti za trening.
A negdje između svega toga ostale su pjesme koje i dalje rezoniraju kod publike. Bez obzira na to slušaju li se na Bundeku, na podu dnevnog boravka piljeći u program VH jedinice ili iz plastičnog McDonald‘s radija koji reproducira petnaest sekundi refrena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....