Sredinom lipnja u Magazinu Jutarnjeg lista pisao sam o pjesmi "American Crisis" u kojoj se Bob Mould, otac američkog alternativnog rocka, gnjevno i bijesno obrušio na Trumpovu Ameriku. Bila je to dvoipolminutna protestna punk-rock pjesma u kojoj je bivši član kultnih Hüsker Dü, jednog od najvažnijih i najboljih bendova 80-ih, povezao današnje socijalne i političke posljedice s ekonomskim uzrocima iz Reaganove vladavine.
Nije to prva kriza u Mouldovom životu, ali je i na nju zarežao stihovima "sloboda govora/ukradena od bande lopova/ova američka kriza/drži me budnim već noćima" da bi uz feedback pojačala tu megabučnu i ultrabrzu, ali ipak fantastično melodičnu pjesmu dokusurio stihovima "šutnja je smrt/nemoj nikada zaboraviti/šutnja je smrt/šutnja".
Osjećaj margine
U jednom je intervjuu pojasnio da ga je na takvu pjesmu nagnao "osjećaj osobne marginaliziranosti u doba Reagana" koji se "vratio tijekom administracije Trumpa kao čovjeka koji se smatra izabranim da propovijeda najgoru sortu evangelizma". Napisao ju je dvije godine prije objave, a kako mu se nije uklapala u prilično vedar album "Sunshine Rock" (2019), objavio ju je usred Black Lives Matter prosvjeda i u jeku prvog vala pandemije korone te njome najavio nedavno izdani album "Blue Hearts".
Hrvatski prijevod naslova tog albuma mogao bi biti "Tužna srca", no točniji je "Plava srca" jer njime Mould poziva glasače da na skorašnjim izborima u Americi glasaju za Demokrate. Doduše, Demokrati su za svog predsjedničkog kandidata odabrali ne baš gorljivog, definitivno prestarog i pomalo senilnog Joea Bidena pa je pitanje koliko on može animirati glasače da na izborima sruše Trumpa, no nije se teško složiti da bi još lošija opcija za Ameriku i svijet bila da u Bijeloj kući i naredne četiri godine ostane poduzetnik osebujne frizure koji je u ekspresnom roku čudotvorno ozdravio od korone.
Trump nije Ameriku odveo u još jedan rat preko ovog ili onog oceana, ali ju je zbog svog svjetonazora u kojem nema mjesta za druge i drugačije doveo do otvorenih konfrontacija po vjerskoj, rasnoj, socijalnoj, političkoj i bilo kojoj drugoj liniji. Takve rasjede, posljedično, vidimo i diljem Europe, EU-a i NATO-a pa nije čudno što europski iliberalni demokrati autokratskih i diktatorskih sklonosti otvoreno navijaju za novi Trumpov mandat u Bijeloj kući. Našla krpa zakrpu, reklo bi se. Svi oni lože istu vatru.
Mouldova pak misija je da Trumpu, i svima koji ne mogu trpjeti one koji razmišljaju i govore drugačije od njih, skreše u brk što ih ide. Stoga i njegov obračun s radikalnim evangelistima, homofobima, ultradesnim konzervativcima, rasistima, fašistima i predatorskim kapitalistima ni nama nije nerazumljiv jer, nažalost, takve su podjele podjednako prisutne i u hrvatskom te nizu drugih europskih društava.
Svjedoči tome ideološka i svaka druga pozadina koja je onog radikaliziranog mladića iz okolice Kutine navela da puca iz kalašnjikova po Markovom trgu. To nije bio čin mladenačkog bunta, ali možda jest bio akt terorizma s ovim ili onim predznakom. Daleko smisleniji način iskazivanja neslaganja s nečijom politikom je ovo što poduzima Bob Mould.
Briga za društvo
Uz na jedanaest odvrnuto gitarsko pojačalo, iz kojeg kulja zvuk njegove zaglušujuće zujave gitare i brzometne rafale ritam-sekcije koju čine basist Jason Narducy i bubnjar Jon Wurster iz alter-rock kvinteta Superchunk, ukazuje na probleme i iskazuje brigu za društvo i pojedince koji trpe nepravde, a mori ga i što će biti s narednim generacijama, najrječitije u pjesmi "Next Generation".
Ne srami se nositi srce na reveru, kao u uvodnoj, akustičnoj "Heart On My Sleeve" u kojoj poručuje da "ide u rat", ali ne mecima i strojnicom iz kojih bi pucao na koga mu se prohtije nego riječima, gitarom, argumentima. Jasno mu je da je Amerika već u plamenu i nekoj vrsti građanskog rata koji bi uskoro mogao eskalirati na ulicama tamošnjih gradova od Istoka do Zapada i od Sjevera do Juga.
Njegova slika nekoć "obećane zemlje" je apokaliptična i samo je budale mogu negirati. Njegovi stihovi opominju da bi sutra moglo biti još gore. I sve to uz glazbu koja u sjećanje priziva zasljepljujuću i zaglušujuću frenetičnost Hüsker Dü iz vremena kad je Reagan ponovo osvojio vlast.