“Koncert Ratsa lišen je svake mistifikacije, totalni rock’n’roll, bez zadrške i predrasuda. Bob Geldof na svakom nastupu prosipa svoju dušu pred noge publici, otvara rajsferšlus na grudima i otkriva sve što se unutra krije. A toga zbilja ima mnogo.”
Taj kratki citat dio je živopisne reportaže koju je moj stariji beogradski kolega kritičar Aleksandar Žikić napisao nakon koncerta The Boomtown Ratsa održanog 25. ožujka 1982. godine u Maloj dvorani Doma sportova. Predgrupa su bile Zvijezde, tada novi bend Renata Metessija, ponikao malo nakon raspada Patrole. Novi val je još bio potentan i mlad, a The Boomtown Rats u Zagreb su stigli u povodu izlaska kompilacije “The Best Of” s jedanaest pjesama, koju je diskografska kuća PGP RTB “ishodila” da je objavi u Jugoslaviji. Naime, tamošnji su urednici procijenili da niti jedan pojedinačni album tog benda ne bi bio toliko interesantan ovdašnjoj publici. I bili su u pravu, a ta kompilacija i danas je okosnica koncertnog repertoara The Boomtown Ratsa koji su se u izvornoj postavi na čelu s Bobom Geldofom, osim gitarista Johnnyja Fingersa, ponovno okupili 2013. godine.
Koncert u Tvornici
Ne sjećam se da sam bio u Domu sportova, što vjerojatno znači da na taj koncert nisam niti otišao, ali imao sam tu kompilaciju pa je iz nekog razloga prodao. No, slušajući ponovno ključne pjesme The Boomtown Ratsa, jasno mi je da je bend Boba Geldofa vješto ekvilibrirao između punka i novog vala, pub i glam-rocka, power-popa i prog-rocka. Rečeno stoji i za novi singl “Trash Glam Baby” s povratničkog albuma “Citizens of Boomtown” koji će izaći dan uoči koncerta u novoj zagrebačkoj Tvornici kulture, tri i pol desetljeća nakon šestog i dosad posljednjeg “In The Long Grass” (1984.). Povratak The Boomtown Ratsa u Zagreb, ali i u diskografsku aktivnost bio je i povod za prepisku s Bobom Geldofom koji je titulu “vitez Britanskog Imperija” (KBE) zaslužio zbog onoga što je 1984. godine postigao s Band Aidom i 1985. godine koncertom Live Aid na kojem je nastupio niz tada najvećih imena pop i rock glazbe.
Neki kažu da su U2 baš na londonskom Wembleyju i Simple Minds na philadelphijskom JFK Stadiumu postali velikima, no mnogo je važnije bilo što je Sir Bob Geldof s Band Aidom i Live Aidom uspješno upozorio na problem gladi u Africi, a potom naredne tri dekade uporno agitirao za otpis dugova afričkim državama zbog čega je 2005. godine organizirao i slično koncipiran koncert Live 8. Priznajem, nikad mi se nisu dopale pjesme “We Are The World” i “Do They Know It’s Christmas?”, no nisam stao ni na stranu onih koji su kritizirali Geldofa zbog njegova aktivizma, iako je među kritičarima bio i Morrissey pa i mnogi drugi, svjetonazorski i glazbeno meni bliski izvođači. I Live Aid mi je bio dosadan, ali povod mi se činio opravdanim, a cijenio sam i koliko je imena iz rock i pop-glazbe Geldof okupio radi tog višeg cilja koji je ipak nadilazio puku (samo)promociju okupljenih zvijezda.
“Bilo je jako teško sve to organizirati, a za mene je to bio i ostao projekt koji je trajao barem dvadeset godina. Najvažnije je bilo momentalno spriječiti da trideset milijuna ljudi umre do gladi, a potom javnost i političare uvjeriti da je pitanje gladi ekonomsko, a ne pitanje nestašice hrane jer ne možeš biti gladan ako možeš kupiti hranu. Bilo je nužno usaditi svijest da se ekonomija mijenja kroz politiku i prisiliti najmoćnije i najbogatije države svijeta da prihvate ideje za koje sam se zalagao sa svojim kolegama i suradnicima. Live 8 je došao mnogo kasnije, Live Aid je bio ranije, a sve drugo je mnogo rada između ta dva događaja”, pojašnjava Sir Bob koji kaže “da je ponekad teško uvjeriti lidere, bankare i biznismene da pristanu na njegovu agendu i otpišu dugove”, ali i da mu je taj posao i danas interesantan.
Greta je sjajna
Njegova solo karijera, a i ona The Boomtown Ratsa koju posljednjih godina obnavlja, debelo je pala u drugi plan u odnosu na njegov aktivizam kojemu se spremno priključio i Bono, ali i mnogi drugi glazbenici, ne samo zbog gladi u Africi, dugova zemalja Trećeg svijeta nego i drugih svjetskih problema, uključujući i ekološke o kojima se posljednjih godina sve više priča i djeluje. Pitam ga što misli o Greti Thunberg. Može li jedna djevojka promijeniti naše stanje svijesti o klimatskim promjenama? “Greta je nevjerojatna. Mnogo je djece navela da se otkače od zaslona mobitela i društvenih mreža i izađu na ulicu ne bi li odrasle uvjerili da je stanje dramatično. Mislim da smo svi u jako opasnoj situaciji i na jako opasnom mjestu kad su posrijedi klimatološke promjene”, kaže Geldof koji je, kao i danas Greta, doživljavao da se njegov aktivizam smatra dobrodošlim, važnim i vrijednim, pa i djelotvornim.
No, kako se s nekih strana, pogotovo s krajnje desnice i krupnog kapitala, Greti spočitava da je autistično dijete na koncima koje netko drugi drži u svojim rukama, tako je i Geldof bio napadan da svojim aktivizmom promovira sebe i glazbenike koji su mu se priključili te da više pomaže političarima da “operu svoj imidž i svoju savjest” nego što svojim aktivizmom rješava probleme. “O takvim stavovima niti razmišljam, niti brinem”, kratko odgovara, a kad bi se sve stavilo na vagu - uključujući i kritike da na Live Aidu, pa ni na Live 8 gotovo da i nije bilo afričkih glazbenika, kao i one da se rock i pop-glazbom ne može mijenjati svijet nego samo popraviti vlastiti i imidž političara kakvi su bili Blair i Bush - dojam je da je Geldof činio pravu stvar u pravo vrijeme. Nešto dugova je otpisano, a ni posljednjih godina ipak ne gledamo scene gladi u Africi u onoj mjeri u kojoj smo ih gledali u 80-ima i 90-ima.
Ako je i bio probitačniji kao aktivist nego kao glazbenik, iako su The Boomtown Rats imali pristojnu hrpicu singlova u gornjem domu top-lista s obje strane Atlantika, a potom postao uspješan i u medijskoj industriji kao suvlasnik produkcijske TV kuće Planet 24 te u equity fondu 8 Miles, njegov život nije bio med i mlijeko. Majka mu je umrla od moždanog udara kad je imao samo sedam godina, a kao klinac je trpio i uvrede zbog židovskog podrijetla. Sa suprugom, TV voditeljicom Paulom Yates, imao je tri kćeri, no najmlađa Pixie je 2014. u dobi od dvadeset i pet godina umrla od predoziranja heroinom.
Paula je preminula 2000. godine, samo pet nakon što se preudala za Michaela Hutchencea, pjevača australske pop-rock grupe INXS. Kako je Hutchence 1997. godine izvršio samoubojstvo tako se Geldof uspio izboriti da posvoji Yatesinu i Hutchenceovu kćer Tiger Lily. Zbog sedmogodišnje pravne bitke postao je i jedan od najglasnijih i najvizibilnijih zagovornika “prava očeva”. Naravno, na pitanja o tome nije želio odgovoriti. Razumijem ga i ne zamjeram pa radije se vratimo glazbi.
Ne primaju Irce
S bendom je Geldof, nakon osnutka na obrubu Dublina, vrlo brzo otišao u London jer tada je bilo teško voditi karijeru iz Irske. Bilo je to vrijeme u kojem se po Engleskoj još znalo naći oglasa na stanovima za iznajmljivanje na kojima je pisalo “ne primamo Irce, crnce i pse”, ali diskografske kuće nisu imale takve predrasude pa je malo nakon potpisa za Ensign Records pjesma “Lookin’ After No. 1” proročanski najavila nisku hit-singlova The Boomtown Ratsa od 1977. do 1982. godine.
Među njima su bili i “Mary Of The 4th Form”, “She’s So Modern”, “Like Clockwork”, “Rat Trap”, “I Don’t Like Mondays”, “Diamond Smiles”, “Someone’s Looking At You”, “Banana Republic”, “The Elephant’s Graveyard (Gulity)” i “House On Fire”. Čini se da su Ratsi efektno balansirali između Costella i Springsteena, The Jama i Dr. Feelgooda, XTC i Roxy Musica, The Clasha i The Rolling Stonesa, The Undertonesa i Kinksa, The Stranglersa i Pink Floyda, U2 i Thin Lizzy, Eddie & The Hot Rodsa i Mott The Hopplea, Pretendersa i Iggyja, Buzzcocksa i Bowieja.
Ipak, punk je bio glavna ishodišna točka The Boomtown Ratsa koji su si ime nadjenuli po nazivu klinačke bande iz autobiografije “Bound for Glory” američkog protestnog folk kantautora Woodyja Guthrieja. 1976. godine zajedničku turneju su po školama održali s Talking Headsima i Ramonesima, a i danas bi to bio sjajan edukacijski program, no po obrazovnim ustanovama sada se sluša bitno lošija glazba.
“Rock’n’roll mi je kao klincu bio sve u životu i bilo mi je prirodno da se kao tinejdžer počnem izražavati njime, a punk je donio veliku slobodu i kulturološku revoluciju. Drugačiji stav, destrukciju svega onoga što više nije bilo relevantno u popularnoj glazbi i šok novoga. No, kako je Irska bila mala zemlja, ubrzo smo postali veliki u Dublinu, ali i daleko od Londona da bi nas zamijetili. Jednostavno smo se morali odseliti u taj centar kulturološkog univerzuma da bismo uspjeli izvan Irske”, napominje Geldof.
“Rat Trap” (1978.) bio je njihov prvi broj 1 kojim su s vrha britanske liste singlova skinuli “Summer Night” Johna Travolte i Olivije Newton-John iz filma “Briljantin”. Volio sam taj film kao jedanaestogodišnji klinac, ali danas se posve slažem s onime što o tome kaže Geldof. “Njih dvoje bili su broj 1, broj 2 i broj 3 na top-listi. Doslovce su začepili top-ljestvice tim glupavim i lažnim retro sranjem. Mi smo, pak, bili laksativ koji je odčepio top-liste, a “Rat Trap” bio je i prvi broj 1 singl u Velikoj Britaniji jednog irskog benda i bilo kojeg punk/new wave benda kojem je to pošlo za rukom”, tvrdi Geldof.
Glazbeni infiltrator
Doista, nekoć su takve stvari bile bitne, no kako je danas s glazbom u odnosu na doba u kojem su u pohod krenuli The Boomtown Rats koji su u svojim pjesmama često pjevali o društvenim problemima i podjelama, represiji i mladima bez šanse za uspjehom u nadolazećoj tačerijanskoj ekonomiji, pedofiliji koja će desetljećima kasnije uzdrmati Crkvu u Irskoj i izvan nje, tinejdžerskom kriminalu i pokoljima u školama? O potonjem je Geldof, inspiriran pucnjavom u jednoj osnovnoj školi u Clevelandu 1979. godine, pjevao u pjesmi “I Don’t Like Mondays”. Takvih pucnjava je danas još više, pogotovo u Americi, no ta je skladba ovdje poprimila i drugačije značenje. Gotovo svakog ponedjeljka barem jedna radiopostaja u Zagrebu i Hrvatskoj emitira tu pjesmu kao simbol otpora izrabljivanju na poslu ili dosade i tupoće još jednog školskog ili radnog tjedna. Ovdje je “I Don’t Like Mondays”, a možda i drugdje, postala poput antikapitalističke himne.
“Takvo što je baš ono što se i treba dogoditi s jednom pjesmom. Mrzim kad su skladbe poput recepta ili doslovne i docirajuće. Naime, pjesme The Ratsa su prakticirale ono što je Trocki nazivao ‘infiltracijom’ i po tome smo mi bili ‘glazbeni infiltratori’. Napisao sam ‘I Don’t Like Mondays’ potaknut jednim mučnim događajem, no onda smo je zakamuflirali pitkom melodijom, poletnim refrenom i glazbeno je učinili dopadljivom poput bilo koje pop-pjesme. A onda je postala i hit-singlom pa su je milijuni pjevali diljem svijeta kad god su pomislili kako moraju još jedan tjedan provesti dosađujući se u školi ili na poslu. Nakon nekog vremena ljudi su shvatili da govori o pokolju u školi, a ne samo o dosadi, i to je bio poziv na buđenje”, pojašnjava Geldof cikličko kretanje najpoznatije pjesme The Boomtown Ratsa. Može li danas glazba mijenjati svijet ili barem svijest mladih ljudi kao što je to uspjelo njemu s The Boomtown Ratsima i poslije s Band Aidom i Live Aidom?
Retrogradni pop
“Ne može jer glazba više nije kičma kulture kao što je to bila za moju ili tvoju generaciju. Rock’n’roll iz kojeg su mladi primali ili odašiljali socijalne, ekonomske, političke, kulturološke i druge ideje trajao je otprilike pola stoljeća. Točnije, od 1956. do 2000. godine. Nakon toga glavni instrument za transmisiju ideja postaju društvene mreže, a za to više nije bitna pjesma nego mobitel. Pop je opet postao samo glazba, kao u 30-im, 40-im ili ranim 50-im godinama 20. stoljeća. Nema više moć išta mijenjati”, piše mi čovjek koji ni danas nema smartphone nego staru Nokiju na kojoj ne radi zvono, ali joj baterija može trajati tjedan dana bez punjenja. To mu je važno kada obilazi krajeve u kojima baš i nije lako napuniti mobitel, a kamoli se prikopčati na internet.
Jednom je rekao da je znao da nikada neće postati važan poput Dylana, no ipak je i tog velikog barda uspio pridobiti da nastupi na Live Aidu, i to zajedno s Keithom Richardsom i Ronniejem Woodom. Koliko se sjećam, zvučali su supijano, no Live Aid (nađite popis na netu) okupio je plejadu tada najvećih rock i pop-zvijezda koje su se spremno odazvale naizgled naivnoj, infantilnoj i suludoj ideji jednog pankera. I time je Geldof promijenio ustaljeni poredak, ali kaže i da nikada nije imao heroje, osim jednog. “Ni Woody Guthrie mi nije bio heroj. Poštovao sam ga i divio mu se, kao i mnogim drugim glazbenicima koji su glazbu koristili sa svrhom i namjerom. Jedini heroj kojeg sam imao i kojeg sam osobno poznavao bio je Nelson Mandela.
Očekivan izbor, reklo bi se”, ističe Geldof koji je i danas senzibiliziran za sve ono što ljude dijeli po rasnim, nacionalnim i vjerskim osnovama, a pogotovo za ono što potiče time uvjetovanu mržnju. “Četvrtinom sam katolik, četvrtinom protestant, četvrtinom judaist, a četvrtinom ništa. Prevladalo je - ništa”, rekao je u jednom intervjuu, a potaknut time morao sam ga upitati o Brexitu i Europi, Bliskom istoku i izbjeglicama.
Više kompromisa
“Sve su to teška pitanja. Brexit je po mom sudu pogreška, ali Ujedinjeno Kraljevstvo je veliko gospodarstvo i ekonomski neće proći loše ni izvan EU. Ipak, smatram da nam treba više, a ne manje kohezije, kooperacije, konsenzusa i kompromisa u današnjem svijetu. Mislim da je to jedina budućnost, no teško ćemo je dosegnuti s mafijaškim gangsterima poput Putina, demagozima poput Xi Jinpinga, vulgarnim budalama poput Trumpa, autokratima poput Erdoğana, tiranima poput Asada, ubojicama poput Salmana u Saudijskoj Arabiji i opresivnim religijskim manijacima iz Irana”. Uh, kad čovjek posluša Geldofa, učas shvati da je svijet posljednjih godina postao ružnije mjesto za život.
Taj nemirni Irac nikada nije imao dlake na jeziku, a u tome ga nije omekšalo ni “minglanje” među svjetskim liderima. I dobro je da je tako jer svašta se valja iza brda, a nama će se u Zagreb nakon gotovo četiri desetljeća ponovno dokotrljati i The Boomtown Rats za koje mi Sir Bob Geldof piše i ovo: “Trebali smo promjenu u životu pa smo osnovali bend. Zatim smo pripomogli promijeniti svoju domovinu dižući buku oko stanja u Irskoj. Potom smo hitovima donekle promijenili i glazbu. S Band Aidom i Live Aidom barem smo malo promijenili i svijet, a onda prestali djelovati kao bend. Nakon dulje pauze ponovno smo se uželjeli te buke, a i svijet je opet postao sranje.
I eto nas natrag. Svirali smo ovdje nakon smrti Tita u doba socijalizma, a sada ćemo nastupiti pred publikom u neovisnoj europskoj državi. Eto, i to je drugačije.” I zato, dobro nam došli natrag pa da vidimo i čujemo gdje smo nakon toliko godina. Kako mi ovdje u “štakorgradu” zvanom Zagreb, tako i The Boomtown Rats iz Dublina, hit odredišta hrvatskih iseljenika.