ZAGREB - Iako je u Zagrebu nastupio prvi put, gotovo četiri i pol desetljeća otkako je kao 33-godišnji kantautor objavio debitantski album “Songs Of Leonard Cohen” (1967), jedan od najvećih i najcjenjenijih pjesnika popularne glazbe stigao nam je na valu obnovljenog interesa za njegove pjesme i karijeru, zahvaljujući povratničkoj turneji – nakon petnaestak godina izbivanja sa scene – poduzete zbog pražnjenja bankovnog konta od strane bivše menadžerke te zbog sjajnog dvostrukog albuma “Live In London”. Tko je slušao taj album ili odgledao DVD s istog nastupa, snimljenog 17. srpnja 2008. u londonskoj O2 Areni znao je što može očekivati i u zagrebačkoj Areni, a tko god je zbog Cohena doputovao u Zagreb, nakratko prekinuo ili se vratio s godišnjeg ili pomaknuo oldazak na isti, definitivno nije pogriješio.
Unatoč koncu donedavno pakleno vrelog srpnja, Arena je bila više nego solidno ispunjena publikom koja je od samog početka koncerta salvama aplauza i burnim povicima oduševljenja pozdravljala svaku pjesmu velikog pjesnika, njegove gospodske naklone šeširom, zahvale na toplom prijemu i najave skladbi. Praćen savršeno uigranim sastavom u kojem posebice briljira gitarist Javier Mas iz Barcelone, dok trio pratećih pjevačica predvodi dugogodišnja Cohenova suradnica i koautorica nekih od najboljih njegovih pjesama Sharon Robinson, Cohen je vrlo suvereno “komandirao” dobro poznatim skladbama – od prve “Dance Mo Te The End Of Love” i proročanske “The Future” preko “Bird On A Wire”, Everybody Knows, “In My Secret Life” i “Who By Fire” do “Tower Of Song”, “Suzanne”, “Hallelujah”, “So Long Marianne” i drugih “vječnih melodija” velikog barda.
Cohenov glas danas je još dublji nego prije pa on danas doista zvuči poput “starog mudraca”, no zapravo je izuzetno čio, povremeno čak i duhovit i vedar “starčić” u zavidnoj glasovnoj i tjelesnoj kondiciji, posebice za nekoga tko je godinama bolovao od depresije koju je često pretakao u ljubavne i one druge pjesme. Možda je to stvar osobnog ukusa, ali baš te druge pjesme s ciničnim komentarima “demokracije”, “budućnosti” i “politike” - možda i zbog trenutka u kojem smo ih slušali uživo u Zagrebu, trenutka u kojem se sve oko nas lomi, rastače i raspada – dojmile su me se više od onih Cohenovih skladbi koje, čak i kad to nisu, publika kojoj to nema nitko pravo zamjeriti doživljava poput romantičnih izljeva velikog šarmera. Stihovi koje je ispisao početkom 90-ih u skladbi “The Future” - “Vratite mi Berlinski zid, vratite mi Staljina i St. Paul/Vidio sam budućnost, brate, to je ubojstvo/Stvari klize, klize u svim smjerovima/Neće biti ničeg, ničeg što bi mogao mjeriti” - doista se doimaju poput proročanskog viđenja svijeta bez čvrstih mjerila i ideala u kojem nitko više ne zna što je lijevo, a što desno, što ispravno, a što pogrešno.
Premda na prvi pogled Arena nije “prirodan” milje za tihog i intimnog kantautora koji nastup ne gradi na scenskim akrobacijama, pirotehnici i zaglušujućem razaglasu nego na osobnoj neposrednosti, glazbeničkoj svečanosti te decentnosti pjesama, Cohen nije imao nikakvih problema pri ovladavanju takvim, prilično velikim prostorom. Dapače, na kristalno čistom razglasu – već dugo nitko nije imao tak odobar zvuk na koncertima u nas – svaki ton Cohenovog glasa i svaka nota glazbenika rezonirali su posebnim ugođajem i dojmom. Iako posvema klasičan, pa čak i pomalo staromodan – posebice u usporedbi s koncertima modernih pop zvijezda – Cohenov pjesnički dubok, ali i kavalirski šarmantan nastup bio je doista veličanstven, kako zbog Cohenovog “božanskog” glasa, tako i zbog finih stilskih mijena pratećeg sastava u rasponu od američkih glazbenih idioma poput countryja preko šansonjerskog ugođaja do klezmer, mediteranskih i arapskih ornamenata. Ironija sudbine, ali da ga menadžerka nije opelješila vjerojatno nikada ne bismo uživali u savršenom Cohenovom koncertu Zagrebu.
Uz to, Cohen je u Zagreb stigao samo mjesec i pol dana nakon izrazito dojmljivog “ukazanja” Boba Dylana na Šalati pa je razloga za usporedbu i scensku dojmljivost dvojice velikih pjesnika bilo poprilično. Ukusi na stranu, svjedočili smo velikim i važnim koncertima za “zreliju” publiku pa ostaje zaključiti kako su Dylan i Cohen odigrali izrazito dojmljivih 1:1 pri kraju još jedne bogate zagrebačke i hrvatske koncertne sezone. Ukratko, najveći pjesnici popularne glazbe po prvi su put u Zagreb stigli u poznim godinama, ali ne i prekasno da ne bi pružili istinski lijepe i nezaboravne koncerte.