Kad ga je 2009. godine napustio gitarist Mick Harvey, genijalan aranžer i najdugotrajniji suradnik, Nick Cave je privremeno odlučio raspustiti The Bad Seeds da bi uže jezgro sastava angažirao za brutalno bučan bend Grinderman s kojim se vratio počelima Stoogesa i The Velvet Undergrounda, psihodeličnom blues-rocku i garage-punku. U tih posljednjih nekoliko godina u najvažnijeg Caveovog suradnika prometnuo se živopisni violinist i gitarist Warren Ellis s kojim je veliki pjesnik odradio i soundtrack albume za filmove “The Proposition” i “Lawless”.
Kako je i posljednji uradak s Bad Seedsima, “Dig, Lazarus, Dig!!!” bio stilski blizak dvama albumima Grindermana, pretpostavljalo se da bi Cave s osvježenom postavom The Bad Seedsa u koje se vratio multiinstrumentalist Barry Adamson, čiji je pulsirajući bas obilježio prva dva Caveova solistička djela, mogao načiniti radikalan zvučni zaokret. Logično, Ellis, inače lider australskog instrumentalnog trija Dirty Three, pivotalni je aranžer “Push The Sky Away”.
Kontrapunkt glazbe i tišine najvažnija je stavka minuciozno aranžiranog albuma “Push The Sky Away” za koji Nick Cave kaže da je poput “nedonoščeta u inkubatoru čije drhturave otkucaje sićušnog srca predstavljaju loopovi Warrena Ellisa”. Zaista, “Push The Sky Away” zvuči krhko, nježno i smireno, odnosno najtiše u Caveovom opusu u kojem tu tišu stranu predstavljaju savršeni albumi “The Good Son” i “The Boatman’s Call” te manje dojmljiva “Nocturama”. Melodije su redom božanstvene, uznosite poput gospela, a tek ih tu i tamo uznemiruje Adamsonov prljavi bas i Ellisova dramatična violina koja priziva apokaliptični blues i prašnjavi folk.
Cave u tim naizgled smirenim pjesmama kao da nezainteresirano promatra svijet oko sebe, naoko pomiren sa svojim godinama, no njegova “optika” nije toliko drukčija od one na dva albuma Grindermana. Razlika je u tome što se tamo Cave vraški dobro zabavljao ulogom starog jarca, napaljenog na mlada ženska tijela koja i dalje požudno gleda, ali sad već svjestan da kod mnogih od tih cura više nema nikakve šanse. Ako se prije sprdao s vlastitim neuspjesima kroz “Suhog kurca blues” (“No Pussy Blues”) i požudom kroz “Krotiteljicu crva” (“Worm Tamer”), sada Cave samo može gledati cure kako “šire noge poput biblijskih stranica, čekajući da ih probodu i poput igračaka rastrgnu im tijela” neki mlađi momci.
Cave šara od sirena koje ga zavode i Boga pred kojim i dalje strepi preko Higgsovog bozona i Wikipedije do Miley Cyrus u ulozi Hanne Montane da bi u zaključnoj, naslovnoj skladbi, stilski bliskoj uznesenju Arcade Firea, iznio jednu važnu istinu: “Neki ljudi kažu da je to samo rock’n’roll/Oh, ali doprijet će ti do dna duše”.
Prije nje čeka vas osam prelijepih skladbi koje tvore putovanje Nicka Cavea virtualnim svijetom i unutarnjim mikrozmosom, sve ne bi li dopro do ljubavi, istine i Boga u svijetu laži i spektakla.