KONCERT

Brahmsova simfonija u Tvornici kulture? Filharmonija je pokazala da i to može biti dobar spoj

Dirigent Dawid Runtz i Zagrebačka filharmonija na koncertu u Tvornici kulture
 Zagrebačka filharmonija/Goran Stanzl/Pixsell
Druga simfonija u D-duru op. 73 izazvala je ovacije. Razumljivo, jer je od četiriju Brahmsovih simfonija najpitkija i najpopularnija

Ma tko se još sjeća dramsko-romantičnog filmskog ljubića "Volite li Brahmsa" iz 1961.? Nitko osim nas sjedokosih. I tako se ja slušajući Zagrebačku filharmoniju u petak 5. veljače sjetih romana Françoise Sagan i istoimenog filma s Ingrid Bergman, Anthonyjem Perkinsom i Yvesom Montandom u kojem su se svirali motivi 1. i 3. simfonije tog "oporog sjevernjaka" (nikad nisam shvatila zašto su ga tako zvali).

Njemački skladatelj suzdržane naravi nikada nije izazivao ljubavne ekstaze poput Wagnera i njegova "Tristana", ali je u privatnom životu ispisao jednu od najljepših platonskih priča s Clarom Schumann, udovicom svog prijatelja Roberta. Snaga tih skrivenih emocija zrcalo je gotovo cijeloga Brahmsova opusa koji funkcionira i u romanu, i u filmu, a danas još uvijek i na koncertnom podiju.

Pardon, ovaj put, nakon Laube, u Tvornici kulture u kojoj su naši filharmoničari, još uvijek beskućnici zbog zatvorenog "Lisinskog", našli novo utočište.

I bilo je uistinu dirljivo slušati Brahmsa u prostoru koji je sve samo ne koncertni a usput i motriti publiku koja svoj omiljeni orkestar vjerno i uporno slijedi i gromko plješće u ovim napornim vremenima. Jednom kad sve ove nevolje prođu, ako prođu, možda ćemo se s laganom sjetom spominjati vremena u kojem su se Brahms i ostalo društvo ozbiljnjaka tako dobro osjećali i izvan za njih građenih koncertnih dvorana.

I tako žilava glazba očito može štošta kad je u vještim glazbalima odličnoga orkestra pod dirigentskim štapićem novoga šefa dirigenta ZF-a, mladog Dawida Runtza, koji zacijelo nije mogao ni sanjati što će ga u Zagrebu snaći. A našao se u fraku okružen maskiranim orkestrom i publikom, u prostoru relativno prihvatljive akustike, ni lijepom ni ružnom ali dovoljno prijateljskom za klasičnu ili tzv. ozbiljnu glazbu.

Doduše, u takvim je okolnostima početak koncerta možda bio i pomalo "preozbiljan" jer je publika na Varijacije na Haydnovu temu op. 56a reagirala dosta mlako, dok je Druga simfonija u D-duru, op. 73 izazvala ovacije. Razumljivo, jer je Druga od četiriju Brahmsovih simfonija najpitkija i najpopularnija. U doživljaju pejzažne idile s himničkim finalom nerijetko ju uspoređuju s Beethovenovom "Pastoralnom", što je poprilična uvreda za obojicu majstora. Skladatelj ju je smatrao melankoličnom i tužnom, kritičari i publika nježnom i profinjenom. Runtz, o čijem smo temperamentu već pisali, posvetio joj se vrlo emotivno naglašavajući teme i motive ulančane u precizno tkanje cijeloga orkestra. Svaka je skupina dobila odobravanje a Françoise Sagan još jedan potvrdan odgovor na naslovnu pitalicu svoga romana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2021 03:18