Folk. Riječ koja u hrvatskim kulturnim krugovima uglavnom ima negativnu konotaciju s obzirom na glazbu koja se na ovim prostorima naziva folkom, a posebno turbofolkom. No ta riječ u nekim drugim kulturama ima potpuno drugo značenje jer se prije svega odnosi na tradicijsku glazbu ili sve ono što izlazi iz nje. U Skandinaviji je izuzetno jaka folk scena, slično se može reći i za zemlje Beneluksa, a svi glazbeni poznavatelji znaju što folk znači u poimanju američke glazbene kulture. No folk je posebno važan u Velikoj Britaniji i Irskoj jer je tamo praktički način života.
Nemoguće je pobrojati folk festivale koji se događaju na Otoku, a usputnim pregledom koncertnih zbivanja u Britaniji jasno će se shvatiti da je najveći broj onih koja pripadaju u domenu folka. Isto tako, pokušaj neukog promatrača da uđe u svijet britanske folk glazbe gotovo je pa nemoguć jer se kroz silni broj izvođača teško probiti. Pitanje je, pak, treba li se uopće kroz taj svijet probijati.
Britanski je folk, barem onaj klasični, na neki način postao repertoar, a ne praksa, što je čest slučaj sa svom tradicijskom glazbom ili onom koja je izašla iz tradicije. Naime, sva ta glazba bila je vezana uz ono što se događa sada, prenosila se iskustvom, bila je vezana za svoju zajednicu, rad i događaje, a danas se često njeguje kao baština, a ne kao alat. Klasična britanska folk scena tako se pretvorila u virtuozno i "čisto" muziciranje, odnosno uglađenost, i svira se o prošlosti, ali rijetko iz sadašnjosti. Stvari se posljednjih godina ipak mijenjaju jer su se pojavili brojni izvođači koji su folku pristupili na drukčiji način od klasičnog poimanja tog žanra.
Grupa iz Dublina
Prije svih, tu je irski Lankum. Ova grupa iz Dublina formalno postoji od 2002., ali u ovom obliku od 2016. Sljedeće godine objavili su album "Between the Earth and Sky", koji je dobio aklamacijski pozitivne recenzije u britanskom tisku i otvorio Lankumu prostor za širu publiku. Sve je zaintrigirao njihov pristup irskoj i britanskoj tradicijskoj glazbi, koji je bio prilično drukčiji u odnosu na sve ono što se događa u klasičnom britanskom folku. Njihov zvuk karakteriziraju teški droneovi, spor tempo i mračna atmosfera, često usporediva s ritualnom glazbom. Raznim efektima i repetitivnim ponavljanjem fraza Lankum je dobio na post‑rock efektu, a neki atmosferu iz njihovih pjesama uspoređuju s onom koja je specifična za doom metal.
Za dokaz toga ne treba poslušati ništa drugo nego "Go Dig My Grave", prvu pjesmu na njihovu posljednjem, maestralnom albumu "False Lankum" iz 2023. Ta pjesma savršeno predstavlja njihov pristup tradicijskim baladama o nasilju, smrti i gubitku koje izvode bez ublažavanja, naglašavajući njihovu egzistencijalnu i političku težinu. Umjesto nostalgije, Lankum nudi osjećaj sudbine i nelagode, čineći prošlost izravno prisutnom u sadašnjem trenutku.
"Folk je svakako bio političan šezdesetih i sedamdesetih, ali to je s vremenom postalo manje važno. Danas se političnost, očito, vraća – vjerojatno kao odraz vremena u kojem živimo", pojasnio je pjevač grupe Ian Lynch u jednom intervjuu. Taj njihov novi pristup donio im je velik uspjeh i izvan svijeta folka. Lankum sada svira na velikim svjetskim festivalima, a imali smo ga priliku gledati i na ljubljanskom Ment festivalu prošle godine, gdje je doslovno "otpuhao" publiku svojom snažnom glazbom.
U Ljubljani je svojedobno nastupala i Brìghde Chaimbeul, 28‑godišnja škotska glazbenica čiji je prošlogodišnji album "Sunwise" na neki način krenuo putem kojim je "False Lankum" prolazio prije dvije godine, izašavši iz žanrovskih okova. Chaimbeul savršeno odgovara drukčijem pristupu folk glazbi jer je podosta surađivala s glazbenicima iz eksperimentalne i improvizacijske scene, a prije svega se to odnosi na suradnju s američkim saksofonistom Colinom Stetsonom, s kojim je snimila prošli album "Carry Them With Us", a kojega smo na koncertima imali priliku gledati u Zagrebu.
Brìghde se specijalizirala za smallpipes, tradicionalni škotski gajdaški instrument, ali ga koristi na izrazito suvremen i eksperimentalni način. Odrasla je uronjena u gaelšku tradiciju, no njezin rad karakteriziraju minimalizam, drone i ponavljanje više nego klasična melodijska naracija. Umjesto folklorne virtuoznosti, fokus stavlja na teksturu, mikrotonalnost i fizički osjećaj zvuka, često stvarajući hipnotičke, gotovo meditativne strukture. Njezini albumi i nastupi brišu granicu između tradicije, suvremene klasične glazbe i drone estetike.
Dugotrajni tonovi
Ako je drone Lankumu kralježnica glazbe, a Chaimbeul svojevrsna forma, grupi Shovel Dance Collective drone je situacija. Naime, ona u svojim pjesmama koristi dugotrajne tonove, zadržane harmonije i ponavljanje, ali to ipak nije nosiva struktura njezine glazbe, nego alat koji se pojavljuje i nestaje. Ovaj londonski kolektiv mladih glazbenika tradicijskom se glazbom bavi uz arhivski i politički pristup. Karijeru razvija izvan klasične folk scene, suradnjama, radionicama i kolektivnim istraživanjem povijesnih pjesama povezanih s radom, klasnom borbom, zemljom i nasiljem. To i jest najvažniji aspekt njihova rada, politička komponenta koja se tijekom povijesti provlačila u tradicijskim pjesmama.
Politički kontekst neodvojiv je od Ríoghnach Connolly, pjevačice grupe The Breath. Ona je Irkinja i javno govori o svojim iskustvima u kontekstu britanskog kolonijalizma, irskih pitanja samoodređenja i političke povijesti Otoka. Često koristi i The Breath kao platformu za svoj angažman, ali ne nužno kao temu pjesama. Ríoghnach Connolly i The Breath crpe inspiraciju iz irske tradicijske glazbe, ali je reinterpretiraju kroz spor tempo, tišinu i suptilne teksture, često nalik eksperimentalnoj ili meditativnoj estetici. Tekstovi i izvedbe istražuju emocionalnu dubinu, dah i prostor, stvarajući gotovo ritualni doživljaj slušanja, a njihove albume objavila je izdavačka kuća Real World Records, koju je osnovao legendarni Peter Gabriel.
Prošle su godine pozornost na sebe skrenuli Cerys Hafana albumom "Angel", objavljenom za još jednu kultnu izdavačku kuću, Glitterbeat Records. Oni dolaze iz Walesa i sviraju harfu, a njihov stil duboko uranja u tradicijsku velšku glazbu, ali je interpretira kroz suvremeni i eksperimentalni pristup. Za Glitterbeat je svoj drugi album "Lúireach" objavio i tročlani ženski a cappella trio Landless. I one svoju muziku izvode na mračan, ogoljen i emotivno intenzivan način, a njihov odnos prema folku nije nostalgijski. Naime, Landless pjesme izvodi bez ukrasa i aranžmanskih kompromisa, naglašavajući brutalnost i težinu priča o smrti, gubitku i životnim nedaćama. "Ove pjesme nisu lijepe – često su nasilne, mračne i neriješene", jasno je repertoar grupe objasnila Emer May, jedna od članica.
Možda i najluđi otklon od tradicionalnog poimanja britanskog folka donosi Elijah Minnelli, engleski producent koji je tamošnje tradicijske pjesme povezao, ni više ni manje, nego s reggaeom i dubom. Njegov prošlogodišnji album "Clams As A Main Meal" donosi potpuni odmak od svega što ste ikada čuli, a vezano je za britanski folk, istodobno pokazujući koliko je moguće tradicijsku glazbu ukomponirati u nov, suvremen zvuk.
Za sam kraj, tu je Sam Lee. On se možda zvukom ne uklapa u dosad nabrojene bendove jer je njegova glazba prilično "čista", ali se pristupom razlikuje od glazbenika klasične folk scene. Svoje pjesme crpi iz terenskih obilazaka britanskog kraja i učenja pjesama po sluhu od lokalnih glazbenika, a svojim divnim baritonom slušatelje ostavlja bez daha. I on u svojim istupima ističe potrebu za političkim angažmanom folk glazbenika, a njegov sjajan citat odlično će poslužiti kao zaključak ovog teksta.
"Folk glazba mora izaći i biti aktivistička, protestirati, istaknuti nepravde. (…) Je li cilj samo reproducirati i ponavljati ili je cilj uzrokovati društvene promjene u trenutku kada je naše postojanje ovisno o velikim društvenim promjenama?" jasno je upitao Lee u intervjuu za Folk London.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....