Jedan od najvećih hrvatskih bubnjara i nezaobilazna figura Novoga vala Boris Leiner ovih je dana u izdanju Sandorfa objavio autobiografiju “Sve bio je ritam”, upotpunjenu ilustracijama Davora Schunka.
Ova atipična autobiografija, dostupna u svim knjižarama, pisana je kao niz anegdota u kojima Leiner iznosi živopisne detalje iz svojeg života i bogate glazbene karijere, koju je, među ostalim, gradio u bendovima Azra, Šo!Mazgoon i Vještice. Jutarnji ekskluzivno donosi neke od priča iz Leinerove knjige.
Porno filmovi u kinu
Kultni film “Emmanuelle” sa Sylvijom Kristel kao soft porno divom stigao je ranih 70-ih u moj gradić Čakovec. Mi tinejdžerska balavurdija bili smo prvi u redu za karte u kinu Udarnik, nestrpljivi da vidimo čudesnu “glumu” ljepotice Sylvije. Svi su kupovali zadnja sjedala, iz kojih se širio vonj znoja i sperme... Tamo se žestoko dr*alo. Ali ne i ja.
Uzeo bih prvi, poluprazni red partera. Tu sam bio najbliže sočnoj Emmanuelli. Iako je zbog blizine slika bila ukošena, nije mi smetalo... Njene sise, prirodno meke i savršeno oble, slijevale su se s platna na mene. Davio sam se u njima i širio ruke ka njenim bedrimaaa... bila je samo moja. Nakratko...
Emmanuelle mi je cura
Jedanaest godina kasnije u dalekoj Nizozemskoj, u gradu Utrechtu, u finoj građanskoj četvrti, u prostranom unajmljenom stanu sjedimo Johnny i ja, i mislimo. Johnny razmišlja o bitku suštine srži. Mene okupiraju prizemnije brige, tipa kaj bum danas skuhal za večeru i kak da uletim među noge kolegici s Akademije. U kutu sobe je brdo friško snimljenih LP ploča znakovitog naziva, “It ain’t like in the movies at all”.
Na njoj Johnny pjeva engleske prepjeve Azre tvrdim meksičkim akcentom. Proveli smo tri mjeseca u studiju Schonberg u Utrechtu. Snimanje i štampanje 500 otisaka ploče platio je sam Johnny. Imamo ploču, imamo pjesme, imamo planove za osvojiti svijet, ali nemamo basista. Johnny nije imao sreće s basistima. Za potrebe snimanja smo unajmili profi basista.
Pa smo dali oglas u muzički časopis, pa nam se javio krivi, pa nam je onda, o bože, na vrata došao crni basist s bijelim štapom! Bio je solidan, no zahvalili smo mu se. Još da nam u žaru svirke padne s bine! Čekali smo i dalje... A zatim se pojavio simpatični Stephen Kipp iz Utrechta, po struci soboslikar. Svirao je šlampavo i neinventivno - malo zbog treme, malo zbog nevježbanja. Nakon probe Johnny je gledao kako da ga nježno odjebe, kadli nas Kipp pozove u kafić svoje drage frendice Sylvije Kristel.
Wooow, čekaj malo! “Sylvia Emmanuelle iz naših mokrih snova???!!!” upita Johnny. Da, da, ona je moja bivša cura. “Reci nam sve, pliiiz”, propištao sam ja, gledajući ga ljubomorno ispod oka. Došli smo do kafića iznad kojeg je raznobojnim neonom pisalo: Sylvia Kristel café. Da li je ona tamo? Gutao sam knedlu... Nje, naravno, nije bilo, iako sam se blesasto nadao.
Kipp se raspričao kako je svirao s bivšim bendom u Amsterdamu, a ona mu je došla u svlačionicu. Pozvala ga je k sebi na pićence, pa u veliki krevet presvučen mirisnom svilom i kadifom. Preuzela je inicijativu, gurnula mu sise da ih liže (sunce ti majstorsko, mislim si ja), obrađivala ga jezikom, lagano se spuštajući prema stopalima...
Uto se naš Kipp ukipio i zavapio: “Stani, nemoj!” Sylvia ga u čudu upita što je. A on je jedva procijedio: “Imam gljivice na nožnim prstima!” Pfff, kakav debakl!!! Hihihi, nisam uspio sakriti svoj zluradi osmijeh. Johnny mu je stisnuo ruku i rekao: “Porastao si u mojim očima. Dobrodošao u Azru! Od danas si naš basist”. Godine 1986. smo ga prozvali Stevo, i vodili ga na jugoslavensku turneju. Našao si je našu curu i vratio se u svoj Utrecht. Živi sretan soboslikarski život.
Rundek jede komade čaše
Zvali smo se Nagradni bataljon. Darko Rundek vokal, Srđan Žlebačić bas gitara, Ozren Štiglić ritam gitara, i ja na bubnjevima. Iz tog banda će kasnije nastati čuveni Haustor. Vježbali smo vatreno i predano u galeriji Studentskog centra. Nakon jedne iscrpljujuće probe dovukli smo se gladni i žedni do pizzerije SC-a. Sve je bilo krcato šarolikom omladinom. Miris studentskog bunta miješao se s teškim i uvijek istim mirisom preprženog ulja i gustim dimom cigareta. Drugarice konobarice vrzmale su se oko nas u plavim borosanama. Teških i umornih pogleda s jeftino našminkanim očima...
Naručili smo jelo od jedne malo sisatije i malo brkatije. Čim ih je donijela, halapljivo smo se bacili na dvije gnjecave, polupečene pizze. U trenu smo ih progutali. Na suprotnoj strani, tik uz blagajnu je protrčao odeblji štakor. Dok je tražio izlaz, cure su vrištale. A pri dnu šanka stari je, izblijedjeli lik anarhista za cugu i pljugu zainteresiranima deklamirao filozofiju o nepriznavanju autoriteta. Sjedili smo tako, još uvijek polugladni...
Najednom Rundek, ni od kog i ničim izazvan, podiže praznu staklenu čašu i teatralno izjavi: “Ako pojedem ovu čašu, platite mi pizzu?” Svi smo zanijemjeli na taj sumanuti upit. “Nemoj nas jebat... kaj stvarno do dna?” upitao sam ja. Srđan je cinično dobacio: “Ne bi se kladil, on je uvek bil jakog želuca, naročito za žene, hahah!” Oklada je pala. Napeto smo zurili u njega. Darko je polako i ležerno grizao komade čaše. Poput žrvnja je mljeo staklo! Čak i kad mu se u kutu usana pojavila krv, nije odustao - mirno je nastavio jesti. Nakon što je progutao i posljednji komadić dna čaše, glasno je podrignuo. Odmah je navalio na vruću pizzu da mu tijesto poveže staklo u trbuhu. Sa susjednih stolova su mu burno pljeskali.