ŠUMSKI

‘Budućnost još čeka nas‘, pjeva Juraga, ali sve je izvjesnije da ista nikada neće stići

Grupa Šumski

 Ratko Mavar/
Posrijedi je jedan od najzanimljivijih ovogodišnjih albuma, pristigao četiri godine nakon ‘Ostrva ledenog kita‘

Zbog bolovanja nisam mogao pisati o "Kolobarima" Šumskih čim je bio objavljen, ali ni sada nije prekasno jer posrijedi je jedan od najzanimljivijih ovogodišnjih albuma, pristigao četiri godine nakon "Ostrva ledenog kita" koji bi i bez razumijevanja stihova na hrvatskom jeziku bio prilično jasan Davidu Byrneu, Thomu Yorkeu, Peteru Gabrielu, Brianu Enou, Damu Suzukiju, Klausu Dingeru, Holgeru Czukayu (da je živ) i njihovim mlađim nasljednicima uronjenima u Kraut, avangardni, prog, improvizacijski, novovalni i post-rock. Sve to vrijedi i za "Kolobare" jer Šumski se ponovo doimaju poput ovdašnjih rođaka Cana, Neu!, Fausta, Pere Ubua, Talking Headsa, Pavementa, Tortoise i sličnih, potvrđujući da nastavljaju trasu začetu avangardizmom Šarla akrobate, Haustora, Vještica, Idola s "Odbrane i posljednjih dana", Trobecovih krušnih peći i sastava poput Dee Dee Mellowa i Brojana čije je radove prekrila prašina zaborava pošto nisu dosegli popularnost dostatnu za ostanak u kolektivnom sjećanju na 80-e.

Karijera ometena ratom

Premda je grupa Šumski osnovana 1991. godine, a prva dva albuma "Lov na vile" i "Safari" na audiokasetama objavila u naredne četiri godine, njezin basist Kornel Šeper postat će i ostati poznatiji kao utemeljitelj URK i Močvare, a to nisu promijenili ni kasniji albumi "Baba spava" (2000.) i "Ronioci" (2003.). Stoga su Šumski podijelili sudbinu niza bendova s prostora bivše Jugoslavije kojima je rat omeo karijeru, a i njihova glazba bila je i ostala daleko od onih glazbenih matrica koje na ex-Yu prostoru jamče dobru prođu. Takav status Šumskih neće promijeniti ni "Ostrvo ledenog kita" ni "Kolobari", ali s tim albumima barem je zajamčena satisfakcija da su Marin Juraga (gitara, vokal), Kornel Šeper (bas), Franjo Glušac (gitara), Viktor Krasnić (bubnjevi), Igor Pavlica (truba) i Stanislav Kovačić (violončelo) ostvarili puni autorski i artistički potencijal, a ovdje su i gosti poput Nikole Santra (trombon) i Lea Beslaća (sintesajzer). Gotovo da bi se Šumske danas moglo pojmiti i supergrupom zagrebačkih glazbenika podjednako uronjenih u avangardnije projekte, ali i uključenih u važan društveni život Zagreba kao i u (nekadašnje) djelovanje popularnijih sastava poput Jinxa, Haustora, Hladnog piva i drugih. Nadodajte tome da je ovitak "sredio" Mance, produkciju i snimku također iskusni Sven Pavlović i Višeslav Laboš, a iz inozemstva pristigli Dan Kinzelman (saksofon) i Giuseppe Iampieri (čembalo).

image

Grupa Šumski

Šumski/

Tako prokušani glazbenici, ujedno i poznavatelji Krautrocka i Afrobeata te malog mora široj publici nepoznatih glazbenih stilova, zavidnom lakoćom povezuju naizgled nepovezivo, ostavljaju si slobodu improvizacije na "zadanu temu", a slušatelja mantričnim i hipnotičkim muziciranjem lako dovode u stanje transa iz kojeg ga bude bučnijim kraćim pasažima, ne zapostavljajući ni važnost melodija. Valja nešto reći i o stihovima vokalno rezerviranog Marina Jurage koji je na "Ostrvu ledenog kita" iznio priču ovdašnjih slobodnomislećih ljudi čiji se mindset u proteklih tridesetak godina nije mogao uklopiti u dominantne društvene nacionalističke i privatizacijske matrice pa su ostali nasukani poput kitova. "Kolobari" su u tom smislu još rezigniraniji, čemerniji i depresivniji, naročito kad Juraga u "Povratku u budućnost" konstatira kako je ono u prošlosti bila budućnost, a ovo danas samo loša prošlost jer zaista već predugo vozimo u pogrešnom smjeru. "Budućnost još čeka nas", pjeva Juraga, ali sve je izvjesnije da ista nikada neće stići pa nam i prošlost u kojoj smo maštali o toj budućnosti sada izgleda progresivnije i naprednije od onoga što smo dobili; bez obzira na to govorimo li o politici, ekonomiji, sociološkim trendovima, glazbi…

Stoga Juraga "šalje poruke u boci" poput brodolomca u nadi da će ih ipak netko pročitati ili čuti (jer ovo je ipak glazbena poruka), znajući da se "vrti u krug" (nepodnošljive svakodnevice), dok gleda ploče i knjige na policama (kao artefakte koji više nikome ne trebaju) bez kojih nekoć nismo mogli zamisliti (gradski i intelektualni) život nakon kojeg dolazi smrt (od koje još imamo strah), čije ukazanje u snovima znači promjenu.

Najbolje je iza nas

No pravo pitanje je ima li promjene na bolje ili je ono "najbolje iza nas", ne samo zato što smo bili mlađi nego i zato što je svijet u analogno doba ipak bio normalniji, ma koliko danas bili uronjeni u digitaliju bez koje više niti ne možemo zamisliti život. Pandemija korone, rat u Europi, poludjele cijene hrane i energije, globalno zatopljenje i krajnja neizvjesnost bez imalo sigurnosti baš i nisu bili vizija budućnosti kakva je ljude obuzimala pri rušenju Berlinskog zida.

Bit će da Leonard Cohen 1992. godine u naslovnoj skladbi albuma "The Future", a koju je ovih dana i glazbeno i vizualno efektno obradio Laibach, nije bez razloga napisao i otpjevao stihove "Give me back the Berlin wall/Give me Stalin and St. Paul/I‘ve seen the future, brother/It is murder/Things are going to slide, slide in all directions/Won‘t be nothing/Nothing you can measure anymore/The blizzard, the blizzard of the world/Has crossed the threshold".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2022 13:02