Više od 15 tisuća ljudi skupilo se na dobro organiziranom, ali improviziranom platou Bundeka, na večeri koja je počela kao klupski Lollipop događaj, a završila kao ozbiljan argument da Zagreb, uz INmusic, može imati i veliki pop-festival.
Na pozornici su se izmjenjivali DJ-evi, predgrupa Baby Lasagna, headlineri Black Eyed Peas, pa opet DJ za zatvaranje večeri. Nije to bio klasičan koncert, nego veliko pop-klupsko iskustvo na otvorenom, s publikom koja je od prvih setova do kraja ostala rasplesana, animirana i spremna pjevati sve što joj se ponudi.
A prije Black Eyed Peas bio je Baby Lasagna.
Uspjeh Baby Lasagne
Gledajući zblajhanu čupu Marka Purišića, nemoguće se oteti dojmu kako kontrakultura danas u mainstream dolazi u crnim baggy hlačama i cropped bijeloj majici, upakirana u eurosong-metal koji se majstorski, gotovo neprimjetno, šulja prema najširoj publici. Ono što je kod Baby Lasagne posebno zanimljivo jest to da njegov uspjeh nakon Eurosonga nije djelovao kao pokušaj bijega od metal-korijena, nego kao iznenađujuće uspješan povratak njima.
Europa to očito cijeni, što se vidi po turnejama, rasprodanim koncertima i festivalskim nastupima na kojima Baby Lasagna sve uvjerljivije pokazuje da nije jednokratna eurosong-atrakcija.
Njegov nastup na Bundeku bio je odličan presjek dosadašnjeg portfelja: od dance-pop fuzije s gitarama do poštenijih metal-stvari poput “Sedated”. U jednom je trenutku izvadio i bacač plamena. Da, bacač plamena na Lollipop događanju.
Baby Lasagna danas radi nešto što se u domaćem (a rekao bih i globalnom) mainstreamu rijetko događa bez kalkulacije. U isti prostor, bila to Šalata, šljunak Bundeka ili njemački Wacken, dovodi roditelje, djecu, eurosong-publiku, metalce i one koji bi prije dvije godine teško priznali da će slušati išta što se izravno naslanja na takav zvuk. A pritom ne djeluje kao proizvod koji je smišljen u nekoj sobi za sastanke i pogonjen influencer-mašinerijom, već kao iskreno autorstvo.
Zato, roditelji, šaljite djecu na Baby Lasagnu.
Ne zato što je bezopasan, nego zato što je korisno opasan. Predstavlja otpor mediokritetu, otvoreno se obračunava s toksičnim dijelom internetske kulture i neostvarivim standardima ljepote, a sve to radi kroz pjesme koje publika može pjevati bez da joj se objašnjava seminarski rad iza njih. U vremenu u kojem se bunt često prodaje kao poza ili majica za 12 eura, Baby Lasagna ga uspijeva zapakirati u nešto što može stajati na velikoj pozornici, pred masom, a da ne izgubi oštrinu.
Dobro uštiman bend
A onda su na red došli Black Eyed Peas. I nadmašili očekivanja.
Set je trajao kratko, nešto dulje od sat i dvadeset minuta, ali, s obzirom na to da su jednako trajali i Offspring, očito je riječ o nekom novom standardu u koncertnoj industriji. Ne mogu reći da mi je pretjerano drag. Ipak, u tih sat i dvadeset i nešto minuta Black Eyed Peas uspjeli su ugurati gotovo sve što publika od njih očekuje: “Let’s Get It Started”, “Pump It”, “Where Is the Love?”, “Boom Boom Pow”, “I Gotta Feeling”, “Meet Me Halfway”, “My Humps” i ostatak kataloga.
Priznajem, očekivao sam puno više oslanjanja na matricu i puno manje stvarnog benda. Očekivao sam velik pop-rap karaoke-stroj, solidno upakiran, profesionalan, ali hladan. Umjesto toga, već me izlazak glazbenika na pozornicu natjerao na promjenu garda.
Uz will.i.ama, apl.de.apa, Tabooa i vokalisticu J. Rey Soul, na pozornici su bili bubnjar Keith Harris i gitarist George Pajon Jr., što je cijeloj večeri dalo više živog pogona nego što sam očekivao. Harris nije samo bubnjar koji drži ritam iza velikih hitova, nego producent povezan s dijelom pop i hip-hop zvuka s početka milenija, a Pajon Jr., a Pajon Jr. nije samo gitarist i koautor dijela pjesama Black Eyed Peasa, nego i česti suradnik velikog Carlosa Santane. Držim kako je Pajonov balans između staklenastog tona i distorzije plod upravo suradnje s legendarnim Meksikancem.
Da stvar ne ostane samo na pratećem bendu, dio koncerta je i will.i.am proveo za snareom. Daleko od toga da je to bilo virtuozno, ali bilo je važno za sveukupni dojam večeri, jer Black Eyed Peas nisu došli samo pustiti katalog s matrice i mahati publici, nego barem dio tog ogromnog pop-stroja odraditi rukama.
To je posebno važno jer Black Eyed Peas lako mogu djelovati kao projekt koji se vrti oko will.i.ama i njegove futurističke pop-vizije. Na Bundeku se to nije dogodilo. Iako su u set ubacili i dvije pjesme koje je will.i.am izdao samostalno, svi su dobili dovoljno prostora da ih publika vidi kao ravnopravne dijelove istog stroja. apl.de.ap i Taboo tako nisu bili dekor na pozornici, nego članovi benda koji točno znaju kada preuzeti dio večeri, kada podići publiku i kada se vratiti u kolektivni pogon.
Jasna je bila i uloga J. Rey Soul, vokalistice koja danas nosi dijelove kataloga koje publika još uvijek instinktivno povezuje s Fergie. To nije zahvalna pozicija. Fergie je u povijesti Black Eyed Peasa ostavila ogroman trag, a njezini refreni i dalje žive u kolektivnom pamćenju publike. J. Rey Soul nije pokušavala glumiti Fergie, što je dobro.
Posebno je zanimljivo bilo i to što ona, kao i apl.de.ap, vuče korijene s Filipina. U publici je očito bilo i Filipinaca, pa se dio interakcije prebacio na tagaloški kao uvod u “Bebot”, stvar posvećenu Filipinima iz 2005.
Za kraj je ostao medley: “I Gotta Feeling”, “Meet Me Halfway” i “My Humps”. To je dio koncerta u kojem više nema puno smisla glumiti kritičarsku distancu. Ili ste unutra ili niste. Publika je bila unutra. Pjevala je, plesala, skakala, snimala i vikala, a Black Eyed Peas su to iskusno vodili.
Nakon toga su, u svojevrsnom bisu, odradili, pretpostavljam, uvježbani “freestyle” u kojem su ubacivali stihove iz svojih pjesama, spominjali Zagreb i Hrvatsku, tražili reakciju publike i razvukli taj dio dobrih šest minuta. Bio je to i mali povratak trojke hip-hop počecima, što bendu koji je od tih početaka napravio enorman odmak prema globalnom popu stoji iznenađujuće dobro.
Naravno, bilo je tu pretjeranog snimanja mobitelima, ali, s obzirom na to da je isto radio i will.i.am s pozornice, mislim da je svima oprošteno. Pa i djevojkama koje su svoj blic svako malo gurale meni u lice, zbog čega će u pozadini njihovih snimki, kao nenajavljeni gost večeri, ostati moje nepočupane obrve.
Još ovakvih koncerata
Nisam očekivao da će me glas izdati na plesnom i klupskom iskustvu kakvo Lollipop pruža. Ali to je vjerojatno za pripisati veličini Black Eyed Peasa. Njihov katalog jači je od snobovskog cinizma. Može ih se otpisivati kao relikt ranih dvijetisućitih, kao pop-rap stroj za refrene, kao bend čije pjesme bolje poznaju trgovački centri nego kritičari, ali kad se na istom mjestu zaredaju svi ti hitovi, postane jasno da je riječ o katalogu koji je duboko ušao u svakodnevicu nekoliko generacija: a to je ono što nekog izvođača čini velikim.
I zato je Bundek bio važniji od još jednog nostalgičnog koncerta.
Jer dok se još sliježu dojmovi s netom završenog INmusica, Lollipop je pokazao da Zagreb ima prostora i za drugi tip velikog festivala. Ne rock, ne indie, ne festivalsku gitarističku razglednicu, nego veliki pop-događaj koji može okupiti domaću zvijezdu u usponu, globalnog headlinera, DJ-eve i publiku koja ne dolazi nužno analizirati svaki prijelaz, nego plesati, pjevati i biti dio večeri.
Publike očito ima. Organizatora sposobnih za takvo nešto, čini se, također. A višednevni format mogao bi privući i ljude izvana, baš kao što INmusic godinama privlači svoju međunarodnu publiku. Zagreb već ima rock-festivalski identitet na Jarunu. Bundek je pokazao da bi mogao imati i pop-festivalsku budućnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....