Na prijelomnici 80-ih i 90-ih Bowiejev zvjezdani status potvrđen je kompilacijom "Changes" s niskom njegovih klasika u rasponu od "Space Oddity" iz 1969. godine do verzije pjesme "Fame" iz 1990. godine. "Changes" je bila usustavljena po uzoru na kompilacije "ChangesOneBowie" (1976) sa snimkama od konca 60-ih do sredine 70-ih i "ChangesTwoBowie" (1981) sa snimkama od sredine 70-ih do početka 80-ih, a na kojima su kompilirane i komprimirane uspješnice ikone pop-kulture. Nedavno objavljena kompilacija "ChangesNowBowie" naslovnicom i nazivom albuma navodi na misao da je posrijedi slična rabota, no taj naziv i takva vizualija ovdje su uglavnom radi marketinških razloga.
Samo akustično
Naime, ovo nije kompilacija studijskih pjesama nego set live izvedbi, snimljen u studenome 1996. godine tijekom probe u praznom Madison Square Gardenu, a emitiran 8. siječnja 1997. godine na radiju BBC u povodu pedesetog Bowiejevog rođendana. U tom smislu "ChangesNowBowie" usporediviji je s trostrukim albumom "Bowie At The Beeb" na čija su se prva dva CD-a našle Bowiejeve live snimke s BBC-a iz perioda od 1968. do 1972. godine, a na trećem set snimljen u lipnju 2000. godine.
Sličnog principa Bowie se držao i na ovom setu od devet pjesama pa "ChangesNowBowie" otvara "The Man Who Sold The World". Kroz ostalih šest skladbi - "Shopping For Girls", "Lady Stardust", "The Supermen", "Repetition", "Andy Warhol" i "Quicksand" - Bowie se fokusirao na ne toliko ključne, ali i ovdje sjajno izvedene pjesme s albuma "Tin Machine", "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars", "Hunky Dory", "The Man Who Sold The World" i "Lodger".
Ako se pitate zašto bi sada "ChangesNowBowie" mogao biti zanimljiv, odgovor je stoga što je posrijedi akustični live album nastao između dva problematična izdanja, "1. Outside" (1995) i "Earthling" (1997), na kojima je Bowie uglavnom bezuspješno pokušavao hvatati priključak s novim, pretežito elektronskim glazbenim trendovima, a nakon niske slabijih albuma na kojima je bilo evidentno da već godinama nije artist koji setira trendove i pomiče granice. Njegov najbolji album ostao je "Scary Monsters" iz tada također već daleke 1980. godine pa je bilo jasno da Bowie gotovo dvadeset godina nije ponudio ništa bitnoga. Ipak, uz basisticu Gail Ann Dorsey, klavijaturista Marka Platija i gitarista Reevesa Gabrelsa, umjesto da se natječe s klincima, Bowie se uoči slavljeničkog koncerta u Madison Square Gardenu posve opustio i pronašao novu vatru u svom starijem i materijalu posuđenom od Lou Reeda.
Svjestan da je posrijedi koliko live nastup bez publike, toliko emisija za BBC radio, čini se da je odlučio sve novotarije poslati k vragu i vratiti se akustici i pjesmama koje su zasjale starinskim, ali baš zato drugačijim pa i novim sjajem. Kao da se našao u nekoj kapsuli s kojom ugodno plovi prema periodu u kojem rock i pop zvijezde nisu bile samo lutke na koncu industrije i popratna vizualna kulisa nego heroji i uzori koji su mladima setirali i ukus i svjetonazor. Gotovo da bi se moglo postaviti pitanje je li Bowie na ijednoj live snimci zvučao toliko intimno i sjetno, još tamo od Ziggyja, a miljama daleko od koncerata kakve je kao rasplesani plavušan u mrkva-kroj hlačama držao tijekom 80-ih, zatim na "Sound + Vision" turneji te kao "teški roker" uz bend Tin Machine ili na turneji "Outside".
Nova mijena
Bowie će se vlastitoj "klasici" vratiti na albumima "'hours...'", (1999), "Heathen" (2002) i "Reality" (2003) da bi se od života oprostio s krasnim albumom "The Next Day" (2013) na kojem se ovitkom, stihovima i glazbom referirao na "berlinsku" fazu i progresivnijim, "njujorškim" remek-djelom "Blackstar" (2016), objavljenim na njegov 69. rođendan i samo dva dana uoči smrti.
Možda je pretjerano reći da zametak tih albuma, pogotovo avangardnijeg "Blackstara", počiva u pretežito akustičnim live snimkama s albuma "ChangesNowBowie", no pročišćen od rođendanskih čestitki i lauda kolega glazbenika te intervjua s novinarom BBC-a, taj set s ovim vremenskim odmakom zvuči kao da je Bowie baš tada počeo izvoditi novu mijenu. Stoga naziv "ChangesNowBowie", čiji je izlazak bio odgođen zbog pandemije također neodržanog Record Store Daya u travnju, ipak logičan jer se Bowie, nakon niske loših studijskih albuma s kojima se pokušao natjecati s mlađima i modernijima, prvi put u karijeri upravio prema prošlosti, a ne prema budućnosti.