Zlatna, 50. obljetnica Amnesty Internationala obilježava se kompilacijom obrada sedamdesetak pjesama Boba Dylana na kojoj je sudjelovalo osamdesetak izvođača u rasponu od pokojnog country doajena Johnnyja Casha s Avett Brothers u “One Too Many Mornings” i 92-godišnjeg Petea Seegera u “Forever Young” pa do Adele, čiji obožavatelji možda i ne znaju da je “Make You Feel My Love” napisao Dylan, i pop starlete Ke$he u “Don't Think Twice, It's Alright”. Sav prihod, dakako, ide spomenutoj međunarodnoj nevladinoj organizaciji za borbu za ljudska prava.
Ikona 60-ih
Zašto, dakle, ruku pod ruku, kao na nekom od protestnih marševa iz ranih 60-ih, Dylan i Amnesty International? Odgovor se nameće sam od sebe. Premda Dylan, ni da ga na križ pribiju, ne bi priznao da je u životu napisao protestnu pjesmu, a kamoli da je bio protestni kantautor, ikona 60-ih i mesija tada stasalih generacija, činjenica je da on baš negdje u vrijeme osnutka Amnesty Internationala svojim pjesmama - posebice s “Chimes Of Freedom” čiji stihovi kao da sažimaju ideju i nastojanja Amnesty Internationala - potaknuo borbu za ljudska prava, mirovna i sva ona gibanja koja su sociolozi tada nazvali kontrakulturom. Ta kontrakultura u drugoj polovici 60-ih postala je dominantnom snagom (popularne) kulture, izvršila velik utjecaj na društvo, a neke njezine ideje žive i danas ili su u recentnoj krizi aktualnije nego prije koju godinu.
Dylan, pak, odavno nije više onaj Dylan iz prve polovine 60-ih. Brzo se počeo mijenjati, ali koliko god ljubavnih pjesama napisao, zauvijek je ostao politički motiviran i intoniran kantautor, gotovo poput komentatora koji u stihovima priča najbolje, katkad i najemotivnije, a ako treba - i najčudnije ili najluđe priče.
Pitanje prestiža
Dylan i Amnesty International, dakle, nisu samo simboli ere u kojoj su ponikli nego su amblemi ideala koji su nam nasušno potrebni i danas. Da se radila jednostruka ili dvostruka kompilacija u povodu osnutka Amnesty Internationala, moglo se posegnuti za obradama pjesama podjednako ikoničnog Lennona ili nekog drugog zvučnog i socio-politički angažiranog kantautora, uključivši i Springsteena, Marleya ili Strummera, ali teško da je za ovako opsežan projekt Amnesty International mogao naći bolji “match in heaven” od Dylana.
Kako po “datumu postanka” i onoga što Dylan simbolizira, tako i po opusu koji opsegom i strukturom - svjedoci smo toga već godinama - trpi razna, pa čak i radikalno drukčija “čitanja” i “tumačenja” od izvornoga, valjda i stoga što su njegove pjesme inteligentno, vješto i maestralno napisane i skladane. Ništa manje bitna nije ni činjenica da izvođači rado obrađuju Dylanove pjesme, pogotovo s pozivnicom za ovakve projekte na kojima je učešće pitanje prestiža.
Bolje od originala?
Neki kažu kako su obrade Dylanovih pjesama često bolje od originala. Zlobnici bi tu tezu poduprli izjavom da je tomu tako jer nije teško bolje pjevati od Dylana, koji je kao mlad meketao, a kao starac grglja. To nikad ne bih potpisao jer Dylan je svoje pjesme dovršavao i to u velikom stilu; za razliku od J. J. Calea, koji je bio posve nemaran i radije ostavljao Claptonu i drugima da na njegovim pjesmama i stilu namlate lovu koja je njemu bila manje važna od pecanja. Ipak, slažem se da postoji niz obrada koje su nadomak, a nekolicina njih i iznad izvornih Dylanovih verzija. Posredno, “Chimes Of freedom” je ukazao i koliko su u originalnim izvedbama Dylanove pjesme stilski raznolike te koliko lako trpe dodatne stilske mijene. Najveće iznenađenje priredila je pop starleta Ke$ha, o kojoj inače imam izrazito loše mišljenje, u minimalističnoj i ranjivoj “Don't Think Twice, It’s Alright” na čiju je izvedbu naslonjena instrumentalna, gotovo klasičnoglazbena verzija iste pjesme u izvedbi Kronos Quarteta. Ostaje tek vidjeti hoće li s vremenom neke pjesme s “Chimes Of Freedom” prerasti u “all time” favorite Dylanovih obrada ili ući u rang “boljih od originala” kakvom se smatra Hendrixova obrada “All Along The Watchtower”.
Najuspješnije izvedbe s albuma 'Chimes Of Freedom'
Neke od obrada, bez obzira na to kad su nastale, doista su sjajne. Recimo, susret ostarjeloga Johnnyja Casha i mladih Avett Brothers u “One Too Many Mornings” neodoljiv je kao i “One More Cup Of Coffee” Stevea Earlea i Lucije Micarelli. Zaigranost 92-godišnjeg Petea Seegera u “Forever Young” je čarobna kao i uznesenost Lucinde Williams u “Tryin’ To get To Heaven”, potištenost Marianne Faithfull u “Baby Let Me Follow You Down” i prkosnost Betty LaVette u “Most Of The Time”. Suverenima su se iskazali i Mark Knopfler u “Restless Farewell” i Pete Townshend u “Corrina, Corrina”, a vrlo moćnima Queens Of The Stone Age u garage-punk verziji “Outlaw Blues”. No, ako treba izdvojiti doista nadahnute verzije, onda su to My Morning Jacket u emotivno razornoj “You’re A Big Girl Now” i The Gaslight Anthem s čijom se stadionski masivnom verzijom “Changing Of The Guards” ne bi mogao nositi čak ni Springsteen, a donekle i Cage The Elephant u suspregnutoj “The Lonesome Death Of Hattie Carroll” i Band Of Skulls u tugaljivoj “It Ain't Me, Babe”. Ovaj “kvartet” mogao bi ući u “all time” favorite obrada Dylanovih pjesama, a usudio bih se i reći kako su My Morning Jacket i The Gaslight Anthem svojim izvedbama i nadvisili Dylanove originalne verzije.