Zbog bolovanja kasnim i s ovom recenzijom, inače bi bila u nešto većem formatu, ali moram barem zabilježiti da je povratak splitske rock/rap/reggae grupe St!llness jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine. Naime, tamo negdje oko 2010. godine postojao je “prolaz” kroz koji je St!llness mogao proći i pozicionirati se stilski (što je uspio) i komercijalno (što nije) između tada već jako popularnog TBF-a i nadiruće popularnosti Dubioze kolektiva. Nažalost, potonje se iz ovih ili onih razloga nije dogodilo pa je St!llness nestao s horizonta. Gotovo desetak godina ništa se bitnog o tom bendu nije čulo da bi sada izveo najuvjerljiviji combeack ove godine pa i ovog desetljeća.
Pjesnik i vokalist Ivan Jurić Yuri, unatoč svemu oko nas, ostao je, što bi moderna fraza rekla, “na pravoj strani povijesti” dok mu ostatak raspištoljenog benda osigurava atraktivne i žestoke podloge. Konkretnije, kao da je neki roots reggae bend s Jamajke pokušao na ovdašnjoj sceni uglaviti se kao hrvatski pandan Rage Against The Machinea pri čemu će neki postupci St!llnessa ovog recenzenta podsjetiti i na dub/punk recepture The Clasha i njihovih crnoputih prijatelja. Valja konstatirati i da je Yuri jedan od onih koji nastavljaju održavati na životu plamen sociopolitičkog angažmana i empatije Joea Strummera, rastafarijanske filozofije koja u Yurijevom slučaju nije puka imitacija Marleya i njegovih više ili manje poznatih kolega s Jamajke. Yuri je istodobno introspektivan autor i kroničar te kritičar svagdana kojim je okružen, čas gandijevski pomirljiv, čas nalik španjolskom borcu s barikade ili hrvatskom partizanu u jurišu na ustaški bunker. Samo što su ti bunkeri danas drugi i drugačiji; klasni, tehnološki, marketinški i u funkciji neoliberalnog kapitalizma kao fašizma 21. stoljeća, “dok čekamo prvi svjetski mir da napokon počne”.
Gostovanja Saše Antića (“Zbrka podataka”) i Sare Renar (“Budi”) nisu samo radi šminke, a i zarazne “Ništa” i “Botun”, dojmljive “Voda” i “Reklame” te “Inzulacija” na tragu RHCP-a i odjavna, marleyevsko-pankerska “Hvala” mogle bi putem interneta i koncerata, jer radio će “Kocku” zaobići, postati amblemima St!llnessa za kojeg se nadam da može danas zacimati i mlađu publiku zakačenu za trap. Gotovo jedini minus ovog napadačkog albuma je Yurijevo gušenje nekoliko pjesama s pregustom lirikom, a bez zabijanja gola domaćim i svjetskim zlikovcima koje opravdano odabire i razara. Barem pjesmama kad ne može na drugi način jer ipak je Hrvatska u Europskoj uniji, eurozoni, schengenu, bla-bla-bla… Pa zašto onda raja odlazi iz ovog “raja na Zemlji”? Da nije zbog dispariteta skandinavskih cijena i balkanskih plaća?