Kako "natjerati" publiku da cijelu večer sluša hrvatsku klasičnu glazbu? Teško! Pogotovo u prigodi tradicionalnog Dana dvorane "Vatroslav Lisinski" kad publika očekuje uobičajenu veselicu čardaša, valcera i ostale glazbene razbibrige. Ipak, i to je uspjelo upornom ravnatelju Draženu Siriščeviću koji je odlučio završiti prvi dio sezone upravo s hrvatskom glazbom, onako kako je sezonu i započeo u čast 200. rođendana Vatroslava Lisinskog.
Program je naslovio kao "Odu zemlji", naglasivši da je to prvi Dan dvorane otkako se slavi u potpunosti posvećen hrvatskoj glazbi, zahvalivši publici koja je nakon prvotnog brundanja i slabog odjeka na blagajni ipak shvatila poruku i odazvala se u priličnom broju. To dakako ne znači da je dugovječni problem sa širokim odjekom naše glazbe riješen, pitanje je i hoće li uopće ikad biti, no oni koji su došli otišli su zadovoljni.
"Oda zemlji" okupila je najvećim dijelom autore i skladbe domoljubnog naboja, uz nekolicinu onih koji pripadaju takozvanom univerzalnom diskursu u kojem su pojedinci poput Dore Pejačević, Blagoja Berse ili Borisa Papandopula tražili i svoj izvannacionalni put. Na tom tragu zbivala se glazba u rasponu od polovice 19. do polovice 20. stoljeća, ono najpopularnije iz tog razdoblja, no nikako i jedino što bi pristajalo u taj presjek. Da su se kojim slučajem u program ušuljali još i Luka Sorkočević iz 18. stoljeća s jednom od svojih ljupkih ranih simfonija i naš suvremenik Frano Parać s primjerice "Muzikom za gudače i čembalo", slika hrvatske glazbe bila bi potpunija, svakako šireg spektra, a u "Odu zemlji" ne bi se previše interveniralo.
Dakako, najveće oduševljenje publike ubrali su kao i uvijek Ivan pl. Zajc s finalom "Nikole Šubića Zrinskog" i Jakov Gotovac s "Himnom slobodi" za Gundulićevu "Dubravku". Ta vječna domoljubna glazba čiji entuzijastički zov neće nikad zamrijeti dobila je još i potporu u zanosu Zajčeve popijevke "Domovini i ljubavi" u moćnoj izvedbi tenora Domagoja Dorotića kao i "Oda zemlji" iz Gotovčeve "Mile Gojsalića" koju je proživljeno otpjevala Ivana Srbljan, a po kojem je naslovu cijeli program nazvan.
Vokalni prinos dali su još prelijepi glasovi Valentine Fijačko Kobić sa "Serenadom" Josipa Hatzea te Ljubomir Puškarić s "Kumom Martinom" iz ciklusa "Z mojih bregov" Krešimira Baranovića. No arija Muhe iz opere "Rona" Borisa Papandopula koju je pjevala Antonija Dunjko posve je zalutala i programski i izvedbeno, iako bi ovo djelo trebalo konačno izvesti i scenski, što nije učinjeno od daleke praizvedbe 1955. godine. Uostalom, u raskoši opusa ovoga majstora ima dovoljno mamaca koji bi se bolje uklopili u "Odu zemlji" od opere iz razbojničkog miljea!
Instrumentalni dio programa zastupala je "Moja pjesma" iz simfonijske suite "Balkanofonija" op. 10 J. Š. Slavenskog, Scherzo iz Simfonije u fis molu op. 41 D. Pejačević, "Idila" op. 25b B. Berse, finale "Istarske suite" Natka Devčića, a Frana Lhotku Kolo iz finala "Đavla u selu", blistavog ekspresionističkog baleta koji nikako da opet dočekamo na sceni. I dakako svečar 2019. Lisinski, u nadi da neće opet u prašnjavu ladicu zaborava, bio je prisutan s uvertirama za opere "Porin" i "Ljubav i zloba", ova potonja u obradi i izvedbi orguljaša Pavla Mašića.
Naslovljenu "Odu zemlji" poduprli su angažiranom suradnjom Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i akademski zbor "Ivan Goran Kovačić" (zborovođa Luka Vukšić) pod ravnanjem Ive Lipanovića.