Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica (truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“.
Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču.
Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste?
- Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert.
Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu?
- Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao.
Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas?
- Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh.
Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne?
- S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem.
Kako izgledaju vaši dani na Braču?
- Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta.
A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas?
- I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih.
Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva?
- Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge.
Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi?
- Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio.
Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju?
- Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja.