U nedavnom članku objavljenom u časopisu New York bend Grizzly Bear je otkrio da im ide lošije nego biste očekivali od benda koji je upravo rasprodao Radio City Music Hall.
Neki članovi benda nemaju zdravstveno osiguranje, a mnogi od njih žive na istim mjestima na kojima su oduvijek živjeli. Nije grozno, ali ako jedan tako uspješan bend jedva spaja kraj s krajem, kakva je onda situacija s drugima”, zapitao se David Byrne u poglavlju “Vrli novi digitalni svijet” fascinantne knjige “Sve o glazbi”. Ovaj je citat samo jedna od njegovih oštroumnih opservacija na temu življenja od glazbe. Navodi Byrne i kako je od Spotifyja u više godina primio mizernih 490 dolara od jedne svoje, pazite, hit-pjesme.
Štivo za insajdere
Za razliku do toga - kad se nekoliko godina ranije upustio s Brianom Enoom u zajedničko objavljivanje i prodaju albuma “Everything That Happens” na CD-u koji je bio daleko od bestselera - Byrne je u dvije godine zaradio oko 320.000 dolara, a isti je iznos od spomenutog albuma uprihodio i Brian Eno. I sam Byrne kaže kako njegovih šest poslovnih modela, rangiranih od takozvanog 360° deala kakve su svojedobno potpisali Robbie Williams s EMI-em i Madonna s Live Nationom, preko klasičnih diskografskih ugovora i licenciranja snimaka pa do samostalnog objavljivanja albuma u stilu Radioheada ili freak-folk kantautorice Ani DiFranco, možda neće biti relevantni u trenutku objave njegove knjige “Sve o glazbi”. Unatoč tome, njegovo promišljanje nezaobilazno je štivo za sve koji se profesonalno bave glazbom ili pokušavaju od nje živjeti, bez obzira na to jesu li glazbenici, diskografi, organizatori koncerata, posredovatelji autorskih prava, kritičari ili muzikolozi.
Odnos žive izvedbe glazbe i tehnologije također je izvrsno opisan. Byrne pri tome - beskrajno mu hvala jer i sam već 25 godina tvrdim isto - ističe kako je digitalni zvuk, bilo na CD-u, bilo na mp3 zapisima, umjetno nabrijan i vrlo brzo zamara uši, priznajući da bolji nosač zvuka od vinilne LP ploče nismo imali, a vjerojatno nećemo ni imati.
Jedna velika prijevara
“Spektar zvuka na analognim medijima ima beskonačan broj gradacija, dok je u digitalnom svijetu sve izrezano na određen broj fragmenata”, zaključuje Byrne ili, kako bi to rekao jedan (staromodni) konstruktor hi-fi opreme, industrija vas želi uvjeriti da je kontinuirani konopac od dva metra isto što i konopac od dva metra izrezan na mnogo dijelova potom povezanih čvorovima.
Nažalost, ljudi su masovno povjerovali u tu prijevaru, samo i jedino zbog komoditeta ili lijenosti, kako smatra Jack White, odnosno želje da glazba postane prijenosna i (gotovo) besplatna.
Uza svu glazbeničku i tehnološku potkovanost, Byrneu ne nedostaje ni etnomuzikološka, antropološka, sociološka i kulturološka znanja kojima uspijeva obuhvatiti kompletnu povijest ljudskog stvaranja glazbe od kamenog doba do digitalne ere u kojoj (gotovo) jedino što glazbeniku donosi zaradu, baš kao u eri prije snimanja i pohranjivanja glazbe na nosače zvuka, jesu nastupi uživo jer njih digitalna industrija (još) ne može besplatno dilati.
Neočekivano duhovit
Zahvaljujući saznanjima i strasti koju spram glazbe osjeća kao glazbenik i slušatelj, izuzetno su živopisna, detaljna i inteligentna. Byrneova promišljanja kako i zašto negdje nastaje glazbena scena, o čemu progovara kroz vlastito iskustvo stvaranja punk scene u njujorškom klubu CBGB, odnosno o tome kako određeni prostor pa i arhitektura djeluju na glazbu, pozivajući se na iskustvo nastupanja diljem svijeta te eksperiment u kojem je jednu industrijsku zgradu u New Yorku pretvorio u glazbeni instrument. Byrneova razmatranja dijelom su očekivano studiozna i akademski analitična, ali i neočekivano duhovita, emotivna pa čak i nostalgična, pogotovo kad piše o tome tko i što ga je privuklo glazbi te zašto se njome počeo baviti, prvo amaterski, a potom i profesionalno. Neću reći da je “Sve o glazbi” jedina knjiga o glazbi koju trebate pročitati, ali vraški je blizu tome.