Kad je u nedjelju 6. Vip Zagreb Jazz Festival Dražena Kokanovića završio, malo sam odahnuo nakon pet doista intenzivnih dana. Počelo je sax summitom na kojemu su veterani Dave Liebman, Joe Lovano i mladi Ravi Coltrane publiku iznenadili jednoipolsatnom izvedbom znamenite suite Johna Coltranea “Meditations” iz 1965. godine, kad se rađao free jazz. “Sve skupa donekle je zvučalo kao prodor afričke džungle na bečki konzervatorij”, napisao je Aleksandar Dragaš. “I nije to bio problem, iako težina i ludilo djela nisu išli na ruku onima koji nisu skloni avangardnom jazzu kakav se na prošlim festivalima i nije mnogo svirao... Prodrmali nas jesu, ali nas nisu pomeli ili ostavili bez daha.” Nije se to dogodilo ni nakon koncerta trija vrsnog gitarista Pata Martina, drugog dana, raskošnog proigravanja sa silno raspoloženim orguljašem Tonyjem Monacom, kad su se nizali atraktivni brojevi iz repertoara Wesa Montgomeryja. To je bila sočna klupska svirka kakvu bi bilo lijepo da možemo češće čuti.
Pijanist Jason Moran i njegov Bandwagon trio trećeg su dana ponudili jasan koncept: naslijeđe pop-kulture ne može se izbjeći ni u jazzu. Svaki je njihov broj počinjao snimkom kojoj su se muzičari postupno priključivali, dok ga tim postupnim “umiksavanjem” ne bi posve preuzeli. Bile su to dojmljive izvedbe, od snimki političkih nastupa, preko Billie Holliday, crnačkog popa, Princea, soula, hip hopa natrag do prastare snimke “root” bluesa koju su nadogradili gotovo mantričnim bubnjevima Nasheeta Waitsa i zanimljivim istraživanjem zvukova klavira. Izvedba koja je počela zvoncem koje je rezoniralo o žice otvorenog klavira Jasona Morana malo koga je ostavila ravnodušnim, a ovaj trio kao da je dao novo značenje pojmu “crossover”.
Čini se da su Last Poets pomalo zalutali na završnu večer festivala, prije svega jer je njihova izvođačka retorika izgubila na snazi, da bi se provokativnost ili angažiranost, da ne kažemo “revolucionarnost” njihovih gustih i beskrajno dugih recitala svela na “American Dream Turned Into a Nightmare”, podsjećanje na umorstva Martina Luthera Kinga i daleke, slavne dane, kad je ta družina bila bliska ratobornim Crnim panterama. Šteta, jer su ti recitali sasvim bacili u sjenu i utišali do boli inače izvrsni bend (posebno gipki Jamaaladeen Tacuma na basu) koji je u rijetkim trenucima kad ga se moglo čuti svirao fenomenalno.
Čini se da je pravi vrhunac bio nastup Davida Murraya i Vip Festival Orkestra predzadnjeg dana Festivala. Stari prijatelj ovog festivala, još od prvog nestupa u Zagrebu prije 30 godina kad ga je mladi Dražen Kokanović intervjuirao za Polet, David Murray bio je važan i pri uspostavljanju veza sa svjetskim jazzerima prvih godina Festivala.
Murray je za ovu priliku posebno napisao skladbe i aranžmane za big band, poslao note u Zagreb, Miro Kadoić je angažirao dvadesetak mladih muzičara iz Ljubljane, Beograda i Zagreba, dečki su navježbali, dočekali Murraya, stigli probati nekoliko dana prije nastupa i zagrijavati se pred publikom na after sessionima u Lemonu i kinu Grič i - pred publiku. A Murray je i dirigirao (uz Kadoićeve povremene asistencije) i predvodio svojim tenor saksofonom, ponekad istovremeno, a repertoar je varirao. Od gotovo revijalnog tona do kompozicija sasvim prepuštenih Murrayevim izvrsnim solo izletima u nepoznato, kad je cijeli big bend tek bojažljivo sekundirao. Bilo je ovdje i, naravno, prilika za isticanje, hrabrih solaža, a poneke nezgrapnosti u izvedbi orkestra i eventualne nedorečenosti u aranžmanima sasvim su pale u drugi plan pred inspiriranim Murrayem. Bio je to, usprkos gunguli na sceni, njegov vrlo intiman projekt, a Murray je svaki novi broj uvodno objašnjavao, ne skrivajući nesumnjivu radost što je opet u Zagrebu.
Publika je tu iskrenost prepoznala, kao što je prepoznala i razdraganost cijelog orkestra s kojim je Murray strpljivo radio i odsvirao koncert koji možda nije bio besprijekoran, ali koji je urodio zajedništvom i ozračjem koje se rijetko može doživjeti.