U zagrebačkoj Tvornici nedavno je Psihomodo pop održao generalnu probu za koncert kojim će 11. travnja u Domu sportova proslaviti 30 godina karijere te predstaviti novi album “Ćiribu ćiriba” s kojeg je prvi singl “Donna” već tjednima na samome vrhu najemitiranijih pjesama u programima hrvatskih radijskih postaja. Dobar povod za opušten razgovor s odlično raspoloženim frontmenom Davorom Gopcem koji, kako sam kaže, nikada nije želio odrasti, držeći se rock’n’rolla kao efikasnog lijeka protiv starenja, a raspoloženje nam je podigao i pogled na Napalm djevice koje će osamnaest godina nakon albuma “Unpljugd” ponovo nastupiti uz Psihomodo pop.
Ideja o slobodi
•Jeste li, kad ste osnovali grupu pa i u vrijeme prvog albuma na čiju ste objavu čekali gotovo pet godina, mogli pretpostaviti da ćete trajati 30 godina, što je duže i od Ramonesa u koje ste se ugledali?
- Da, Ramonesi su pomrli, ali su već prije toga dobrovoljno otišli u mirovinu, što je izbor koji mi nemamo. Ovo je Hrvatska i mi moramo raditi, kako Keith Richards veli, dok smrt ne pokuca na vrata. Penzija je ovdje samo utopija, a kad smo počinjali, iskreno da ti velim, nekako sam u primozgu imao ideju o igranju na duge staze jer smo željeli živjeti od glazbe. Naime, bili smo već u godinama kad ili trebaš završiti neki faks ili početi raditi. Potpomognuti lijenošću, odnosno idejom da budemo slobodni pa i zbog toga što smo počeli brzo puniti klubove, zahvaljujući i Poletu, počeli smo živjeti od mjuze i opstali sve ove godine.
•Bizarno ste dugo čekali na debi album, iako smo svi znali da ste sredinom 80-ih bili najpopularniji demo bend bivše Jugoslavije.
- Za vrijeme Univerzijade dobio sam salmonelu, završio u bolnici i uhvatila me paranoja da ćemo postati stari bend, a nikako da dođemo do ploče. Već smo imali snimke iz režije 4 Radio Zagreba i mogli smo nešto objaviti za Suzy, ali ja sam baš htio da nam Jugoton objavi album pa sam nazvao Piku Stančića s kojim sam već radio mjuzu za Blentone i rekao mu da nam producira album. Piko je pitao imamo li diskografa, a ja sam mu rekao da očekujem da nas uvali u Jugoton jer nama nije uspjelo. I onda je Piko otišao kod Škarice, sredio ugovor i to je bila odlična suradnja jer Piko je fakat izvrsno producirao “Godinu zmaja”. Prije toga, Siniša Škarica nam je rekao da smo super rock’n’roll bend, ali da nismo komercijalni da bi se “Godina zmaja” prodala u 70-80 tisuća primjeraka, što je i u to vrijeme bila odlična tiraža jer se smatralo uspješnim ako rock bend proda debi album u 20-30 tisuća. Sve preko toga je već bio hit-album.
Nije lako propasti
•Kako vam iz današnje perspektive izgledaju “zlatne 80-te”?
- Za ovo danas bio je to science fiction, od tiraža preko koncerata do svega, ali uspjeli smo se snaći u svim vremenima. Nije bilo lako, bilo je fajta i među nama, perioda kada smo ostajali bez love, ali kako nije lako uspjeti, tako nije lako ni propasti. Za ovaj zadnji album, “Ćiribu ćiriba”, kao da nas je netko odozgora pomilovao. Recimo, s “Jee! Jee! Jee!”, koja je bila dobra ploča, nije se nešto naročito dogodilo. Bli smo u fazi u kojoj su pred kraj bili Ramonesi. Ono, ljudi ih žele gledati uživo, ali malo tko je mario za njihove nove albume. No, Skansi nas je kao neki naš novi Piko na “Ćiribu ćiriba” revitalizirao i napravio sjajnu produkciju. Uspio je napraviti snimku koja zvuči moderno, a opet je garažno prljava. “Donna” je jedna “ljigica” koju je naš bivši član Neven Kepeski napravio prije skoro 30 godina, ali smo i za nju tako lagano napravili aranžmane, a onda je Skansi to super zapakirao. Pretpostavljao sam da bi “Donna” mogla biti hit, iako u sebi ima i tu neku garažnu, čak surfersku crtu, ali da će toliko dugo biti najemitiraniji - tome se nisam nadao.
•Potpisujem. Znači li to da nikada niste odrasli, što je pitanje koje i sebi često postavljam?
- Nisam, a i zašto bih? Odrasli su tako dosadni, a i nekako mi se sviđa ta furka Stonesa koji unatoč poodmaklim godinama i dalje praše rock’n’roll. Uvijek sam si razmišljao o tome kako bi naši zapadnjački kolege reagirali na naše pjesme, a imali smo i takvih prigoda. Eto, Stoogesi su nas popušili do jaja na INmusicu, Mike Watt me odveo u bekstejdž, izljubio i čestitao. Puno je više ljudi njihovih godina koji vani i dalje sviraju nego što takvih ima kod nas. I Iggyju se dopalo to što radimo, dečkima iz benda Billyja Idola također, a i Ramonesima smo se dopali kad su nas prije gotovo četvrt stoljeća gledali u Ljubljani gdje smo im bili predgrupa, kao i u Zagrebu.
Sretan i glup
•Kod vas mi se sviđalo što je Psihomodo uvijek izgledao kao rock bend i često vas navodim kao primjer mladim bendovima koji, nažalost, često na pozornici izgledaju posve u neskladu s glazbom koju izvode.
- Istina, još uvijek smo bend, ali bitno je i da smo stalno svirali i što živimo od toga. Nismo si mogli priuštiti lijenost jer nas je surova stvarnost natjerala da šljakamo. Možda i zbog toga djelujemo na stejdžu kao pravi rock bend, a i što bismo drugo radili u životu? Mi smo već pomalo poluidioti koji i ne znaju raditi nešto drugo.
• Je li se vaš životni stil danas ipak promijenio?
- Pa, malo se smirilo. Sa 25 sam non-stop lokao po birtijama, sad to više ne radim. Toliko sam se već izbubao na šankovima da mi je dosadilo, mada i danas znam zabrijati, ako je ugodno društvo i dobro vino. Danas mi je gušt otići trenirati ujutro. Nije to bildanje nego neke vježbe na strunjači jer me boljela kičma, a skužio sam da se uz minimalni trud možeš fino dovesti u kondiciju i dobro osjećati. Solidna fizička kondicija drži me i u nekom psihičkom balansu, a sretan sam da u ovim godinama izgledam ovako kako izgledam. Žene, djeca, uvijek imaš nekih obaveza mimo benda, pa neki hobiji i tako prođe dan.