Vodeći se kakvim-takvim redom, malo tko bi očekivao da teoretičari glazbe i muzikolozi, ponajmanje skladatelji, pišu o teoriji književnosti ili povijesti. Rijetko se, napokon, nađe tkogod poput Nikolausa Harnoncourta (Glazba kao govor zvuka, 2005.) ili Dubravka Detonija, tko može dirigentski štapić i punu notu mijenjati s lakoćom za rečenicu i poglavlje.
S druge strane, čini se sve uobičajenijim da teoretičari i pisci zarone u glazbu. To je sada, evo, učinio novopovjesničar Nenad Ivić, slijedeći stazu koju su itekako uredili Nedjeljko Fabrio, Zoran Kravar i Viktor Žmegač, među inima. I to u sredini koja je odrasla učeći da je pisanje praktično izlaz iz glazbene nesreće, i to na primjeru A. G. Matoša i njegove nesuđene guslačke karijere.
Samo glazba
Od naslovne...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....