Volimo događaje slavlja koji nas podsjećaju da imamo tradiciju. U klasičnoj glazbi oni koji u imenu nose i prefiks pripadnosti imaju i posebnu dodatnu vrijednost kao svjedočanstvo sredine koja ih je održala. Takvi su među rijetkima Zagrebački solisti, komorni ansambl koji je u subotu 24. veljače obilježio 70. godina osnutka. Prepuna dvorana " Lisinski", uobičajeni protokol pozdravnih govora, i naravno glazba kao dežurni svjedok vremena. Prošlog, sadašnjeg a zasigurno i onog budućeg čudno neizvjesnog u današnjoj turbulentnoj ukupnosti glazbenih zbivanja metropole ali i tvrdoglavo postojanog kada je riječ o klasičnoj glazbi.
Nema te glazbe iz danas popularnih žanrova koja može premašiti dosege klasične po kojoj Hrvatsku i njen glavni grad svijet prepoznaje. Moda i raznorazni (ne) ukusi prolaze poput beskonačnih karavana koje trenutno nalaze postaje u svojim pomodnim dvorištima, međutim klasična glazba tih dvorišta nema jer je njezino prirodno stanište čitav svijet.To najbolje znaju generacije članova Zagrebačkih solista koji su svoj grad tisućama koncerata upisali u prestižnu zemljopisnu glazbenu kartu svijeta.I to su jednostavne činjenice kojima ne treba posebna laska, ali je itekako potrebno s vremena na vrijeme osvježiti pamćenje kako je to i učinjeno u ovoj obljetničkoj prigodi.
Jubilej su proslavili uz velikog gosta, guslača Juliana Rachlina, došli su ih pozdraviti i Damir Janigro, sin osnivača ansambla svjetskog violončelista Antonia Janigra, i najpopularniji koncertni majstor Tonko Ninić a zahvalu su dobili i suosnivači Ivo Vujević i Stjepan Aranjoš. Došli su i mnogi bivši članovi od kojih se nekolicina pridružila današnjim kolegama u završnici, bravuroznoj izvedbi Trećeg Brandenburškog koncerta u G- duru BWV 1048 J.S. Bacha. Bilo je dirljivo kao što je i početak koncerta bio važan jer se svirala praizvedba hrvatskog autora Musica barochiana Frane Paraća. Ta svijest o promoviranju hrvatske glazbe prati Zagrebačke soliste od samog početka, od kako su Koncertantne improvizacije Milka Kelemena pronijeli svijetom u stotinjak nastupa.U međuvremenu mnogi su naši skladatelji bili prisutni u njihovim nastupima a posebna simbioza dogodila se upravo s Paraćevom glazbom, među brojnim djelima posvećenim Solistima, u nezaboravnoj Muzici za gudače i Muzici za gudače i čembalo kojoj je poseban sjaj dala dugogodišnja čembalistica Ansambla Višnja Mažuran. Paraćev odnos prema nasljeđu baroka je dragocjen a iskonsku bliskost s njegovim motoričkim izričajem potvrdila je i ova najnovija skladba u vehementnoj izvedbi s majstorskim solo dionicama koje su izveli aktualni koncertni majstor Sreten Krstić i Krunoslav Marić.
Popularna Serenada za gudače u C- duru op.48 P. I. Čajkovskog, najopsežnija skladba rasporeda, pokazala je današnju kondiciju Ansambla, ujednačenost zvuka, njegovanu tehniku i jasno profiliranu dinamiku. Sve ove odlike uslijedile su nakon jednog doista čarobnog Mozarta. Svirao ga je Julian Rachlin, nekad čudo od djeteta, danas među prvim violinistima svijeta. Koncert za violinu i orkestar u G- duru KW 216 zvučio je nestvarno, onkraj svijeta, sav u čipki najtišeg predanja tkivu satkanom od najfinije paučine ljubavi prema Amadeusovoj glazbi. I Solisti su se prepustili tom osjećaju. Činilo se da lebde oko Rachlinove nježnosti, svilena ljepote Stradivaria na kojem je svirao i Mozartova osmijeha.O takvoj interpretaciji mogu se samo laude pjevati. Okrunila je jednu važnu obljetnicu.