Malo tko se sjeća pjesama grupe Duran Duran nastalih u minulih tridesetak godina pa čemu još jedan album ikona novog romantizma na čije koncerte publika dolazi samo radi starih hitova? Primjerice, "Paper Gods" (2015) nisu spasili ni Mark Ronson, John Frusciante i Giorgio Moroder, ali "Future Past" (2021) zbog gitara i koautorstva Grahama Coxona iz Blura bio je dojmljiviji. Ta potentna kombinacija new wavea, white funka, neoromantičnog popa i disca nije čujna i na "Danse Macabreu" iako neke bas dionice, pokoji refren i dio melodija sugeriraju da je mogao biti podjednako vibrantan. Zauzvrat, ako su i Duran Duran kao nekadašnji poster-dječaci tačerijanskog neoliberalizma odlučili novi album nazvati "Danse Macabre", blisko nazivu albuma "Memento Mori" Depeche Modea, onda je i to znak da nam prijeti armagedon. Šteta što nije dramatičniji, razuzdaniji i mračniji. Ovako su obrade vlastitih pjesama i tuđih poput "Bury A Friend" Billie Eilish, "Paint It Black" Rolling Stonesa, "Psycho Killer" Talking Headsa, "Spellbound" Siouxsie & The Banshees, "Super Lonely Freak" Ricka Jamesa i "Ghost Town" The Specialsa urodile tek konfuznim konceptualnim djelom o smrtnosti i prolaznosti (čak i najmoćnijih) ljudi.
DURAN DURAN
Danse Macabre
Tape Modern/BMG/Menart
žanr: pop
ocjena: 2