I gospodin Drago Diklić u razgovoru će priznati da mu je jedan od najvećih uzora bio Ivo Robić kojeg je nemoguće ne poštovati, cijeniti i voljeti. No kad se u mom društvu povede razgovor o evergreenima i našim najvećim pjevačima hrvatske zabavne glazbe, uvijek “na stol” bacim ime i pjesme Drage Diklića. U tim razgovorima to je moja najjača boja i najjača karta, da se dotaknemo i bridža koji taj besprijekorni interpret i vrstan skladatelj obožava igrati, kao što je volio “šarati” glazbenim stilovima u rasponu od jazza i easy listening popa preko countryja do kajkavskih popevki.
Ako me sugovornici upitaju kako to mislim, onda im kažem da probaju razmisliti tko je od naših pjevača “lakih nota” stilski (bio) najbliži Franku Sinatri, Deanu Martinu, Tonyju Bennettu i drugim velikim američkim pjevačima easy listening i vokalne jazz glazbe jer oni su “zlatni rez” prema kojima mjerite sve druge “šlager-pjevače”. Uz to, Fiko, kako ga zovu frendovi, naizgled je ležeran i kul, no zapravo elegantan i tehnički fascinantan, sofisticiran i profinjen pjevač koji pedantnim fraziranjem majstorski sjenča nijanse ljubavnih stihova, a naglašavanjem zadnjih slogova i nazalnim glasom podsjeća i na način na koji Willie Nelson kao kantrijaš pjeva easy listening i (western) swing repertoar.
Zanimljivo, prve snimke koje je za Jugoton snimio i objavio daleke 1957. godine bile su baš country & western teme uz Kaubojski sastav Nikice Kalogjere, no nekoliko godina prije toga za gospodina Dragu Diklića sve je počelo u Hrvatskom glazbenom zavodu u koji se 25. siječnja vraća u povodu 65. obljetnice karijere. Ako i dalje mislite da je lako pjevati poput njega, probajte, ali pazite da vas nitko ne čuje jer prije da ćete se osramotiti nego uspjeti u tome. Ma tko god pjevao, Fiko je jedan, jedini i nenadmašan.