Nema mnogo albuma u povijesti popularne glazbe koje je jako teško dovesti u vezu s albumima koji su im prethodili, a jedan od njih definitivno je debi "Y" engleskog benda The Pop Group, ujedno i sveti gral svakog kolekcionara punk-glazbe kojeg ni tijekom četrdeset godina nisam uspio nabaviti na LP ploči. Nakon opsežnog reizdanja iz 2019. ta potraga više nije bila zanimljiva. Danas je ionako gotovo sve dostupno u streamingu pa tako i "Y" The Pop Groupa koja je bila sve samo ne pop-grupa, a ovih smo dana dočekali i dub verziju tog albuma u produkciji Denisa Bovella.
Koliko je "Y" zvučao radikalno 1979., toliko radikalno zvuči i danas. Mark Stewart je zavijao i režao kao da su mu testisi spojeni na struju, bubnjar Bruce Smith i basist Simon Underwood razvaljivali su post-punk, free-jazz, funk i reggae, a gitare Garetha Sagera i Johna Wadingtona mogle rezati grkljane juncima dočim je Sagerov saksofon zvučao poput davljenja gusaka u magli. "Y" je bio više punk od mnogih punk-albuma, avangardniji i od antologijskih izdanja grupe Pere Ubu, Captaina Beefhearta, Funkadelica, Ornettea Colemana ili Leeja Scratcha Perryja te radikalniji i od albuma Gang Of Foura, Joy Divisiona, Wirea, A Certian Ratia, The Falla, Slitsa, P.I.L-a.
"Y In Dub" je pak jednako fascinantan dub-remiks albuma koji je oslobodio neslućeni prostor mogućnosti; kasnije su ga koristili Rip Rig + Panic, Sonic Youth, Nick Cave, Minutemen, RHCP i stotine drugih bendova. Zvuči ludo i teško, rastrgano i hrabro u odnosu na svu popularnu glazbu današnjice, baš kao što je i "Y" zvučao jednako pomaknuto u odnosu na popularnu glazbu prije četiri desetljeća. Klinci bi štošta mogli naučiti od The Pop Groupa.