Prošle jeseni Pips Chips & Videoclips održali su sjajan nastup u Tvornici kulture na kojem su predstavili “Walt” - najbolji domaći album 2013. godine. Pred ljeto ove godine Pipsi su objavili i DVD “Akustični Walt” s podjednako dojmljivim unplugged verzijama pjesama, održali besplatni koncert u sklopu Gričevanja pred više od 4000 ljudi, svirali uzduž i poprijeko Hrvatske, a nakon petnaestak godina napokon se vraćaju u Dom sportova održati samostalni koncert. Sve su to povodi za intervju s liderom Pipsa i njihovim “pjesmopiscem” Dubravkom Ivanišem Ripperom, odnosno Daddyjem.
Posljednji put Pipsi su samostalno u Domu sportova i to u bitno drugačijoj postavi nastupili prilično davne 1998. godine, ako se ne varam. Imaš li tremu?
- Niti jedan gig u karijeri nisam doživljavao kao “običan dan u uredu”. Na neku foru, mada to nemoj uzimati previše ključnim, nama je pobjeda vratiti se na mjesto koje smo osvojili onomad kad smo bili hype. Fala bogu da više nismo. Puno sam pljuvačke obrisao s naočala u međuvremenu, ne žalim se, sve to ide u rok službe. Najveći mi je bed što nakon tog Doma sportova, praktički, u tom kvantitativnom pogledu nemamo više kud. To je kao neka naša Himalajica, al treba se na nju popesti ne radi slave nego da se po toj trasi drugi klinci penju, kao što smo se mi popeli po kozjoj stazici uzora iz djetinjstva.
Posljednjih desetak pa i više godina, sve do prošlojesenskog koncerta u Tvornici kulture, imao sam dojam da Pipsi namjerno sviraju u manjim prostorima od onih koje su mogli napuniti.
- Sale, znaš, imam sad onaj dječački osmijeh na licu. Zar stvarno misliš da bi ovdje moj bend mogao više, al eto, ja sam malo punker pa idemo na manje!? Komercijalno smo relevantni u Zagrebu, možemo jednom godišnje puniti Tvornicu ili nam na Gričevanje džabe dođe 4 soma. Da imam neki srednji evropski bend u Hrvatskoj bi svirao jednom u pet godina i to za soma i pol u Zagrebu. Nemamo mi veći doseg, jednostavno zato što smo mi za građanstvo, a to je danas promilni udjel u sveukoupnom shareu.
U Zagrebu je, prvenstveno zbog najvećeg broja stanovnika nešto, mada slabo, ta ciljana publika vidljiva. Drugdje je nevidljiva!
Hrvatska je članica EU, a opet kao da se ništa nije promijenilo između “Boga” i “Walta”. Vraćamo li se u 90-te?
- Kad se dečkasi u vrtiću pokeckaju dođe teta i veli “Ej, tulipani, ajmo se sad svi malo smiriti! Imam najnoviju superkul igračku za vas, sjednite tu da vam pokažem što sve može!” I svi za pet minuta sjednu jer ima neka nova zanimacija. E kad nema zanimacije, kad nema afirmacije, onda se svi šoramo međusobno dok se ne istrijebimo. Mi imamo nevjerojatno mišljenje o sebi, a pritom nemamo poštovanja prema ničemu. Poštovanja prema učenju, svakodnevnom neposustajanju, poštovanja prema usponu i padu i neminovnom porazu. Nemamo poštovanja prema poraženom. Tko to nema nikad neće pobijediti, jel to jasno!?
“Walt” je neka vrsta bijega od svakodnevne politike, ali i tvoj politički statement. Koliko te uopće zanima politika?
- Treba proučavati povijest, ako stvarno nešto želimo saznati. Sve što se događa i što će se dogoditi već se dogodilo, već je tu. Barem što se nas tiče i kratkoročno gledano, mi niti smo morali niti je potrebno da gledamo u babaroginu kuglu. Mene zanima povijest, a one koji ostaju bez testosterona zanima politika. To je bitna razlika.
Logično je da te kao autora “himne” i navijača Dinama pitam što misliš o otkazivanju derbija Dinamo-Hajduk.
- Ovo društvo funkcionira samo i uvijek na bazi ostrašćenosti, afekta. Naravno, kad bi se skulirali, stvari generalno ne bi bile crno bijele. Mahanje istinama i pravdama bilo bi manje popularno, a tipovi koji znaju stati na loptu više cijenjeni. Ovdje na nogometnoj tekmi počne rat, tu nogač nije zajebancija nego pitanje života i smrti. Povijest će ovako ili onako maknuti sa pozornice i ovoga i onoga, na koncu i tebe i mene.
Na kraju dana, pitam se uvijek - tko je taj pravi? Gdje se do sad, za boga miloga, sakrio!? Koji ga sustav izlučuje? Znaš, možemo mi i bim bam bus i fli fla flu i sik sak suk, ali na kraju stiže interes, na kraju svih krajeva stiže kapital, a tko misli da to goloruk narod može kontrolirati… Oprostite što psujem, gdje toga ima, i tata bi sine!? Žao mi je, ja bi malo doma s ovog tuluma, ako me shvaćate. Ja jesam za revoluciju, ali revolucije biti neće!
Vidim dosta mlade publike na vašim koncertima, no kako je tebi osobno starjeti u rocku? Može li rock i ovdje biti posao za cijeli život?
- Ja sam pjesmopisac i pisat ću dok mogu. Ali potucanje po stagevima, skromnim produkcijskim uvjetima, e toga mi je malo dosta, to ne mogu i ne želim raditi dovijeka. Za sve ima neko vrijeme, odavno mi nije fora što je ovdje strop nizak i što zaista u nekim stvarima ne možemo napredovati. U studiju s dečkima, u tim laboratorijskim uvjetima napravimo najbolje i najviše što možemo, ali kako nema dovoljno terena, kako nema tračnica nikad nećemo saznati što ta naša lokomotivica stvarno može. Velim, vidim se u pisanju pjesama, kazalištu, filmu, možda i nekom drugom bendu, al da haračim po Grozomoru više od sljedećih 10 godina… bojim se da ne bu išlo!
Jesi li se s godinama smirio ili si i danas, unatoč svemu što si postigao, ostao nervčikom i mrgudom kakvim te mnogi smatraju?
- Sale, ja fakat mrzim svoju facu. Imao bi neku drugu ujutro kad se probudim, ozbiljno. Nemam baš neke sreće s ovom koju imam. Ja sam pokretač, konstruktor, afirmator, trkač i krotitelj - sve u jednom, to mi je zanimanje.
Ajde probajte, zbog sebe samih, fućkaš mene, zajebati moju facu. Ako ne ide, sve okej, navikao sam. Nekad me to brinulo, sada više ne. Ne znam što život nosi, ali da danas moram zatvoriti butigu, a ništa, rekao bi “Šefe hvala ti kaj si mi omogućio ovaj život, bilo je lijepo.”