NOVA VELIKA NADA

DUNJA ERCEGOVIĆ 'Amerika, Kanada, Hrvatska - svejedno mi je gdje nastupam'

Dunja se stilom, ukusom i osebujnošću svoje glazbe izdvaja iz velikog dijela svoje generacije

U posljednjih nekoliko mjeseci zahvaljujući demo-snimkama koje su počele kolati internetom i eterom pojedinih radiopostaja, kratkim nastupima, uključivši i one ispred Kurta Vilea u zagrebačkoj Tvornici kulture i Tame Impale u ljubljanskom Kinu Šiška, a potom i EP-u “No Room For Us”, 21-godišnja splitska kantautorica Dunja Ercegović, koja nastupa pod imenom Lovely Quinces, nametnula se kao velika nada hrvatske glazbene scene.

Propupala scena

Dunja se stilom, ukusom i osebujnošću svoje glazbe izdvaja iz velikog dijela svoje generacije, ali je i dio propupale nove hrvatske kantautorske indie-folk i indie-rock scene zajedno s Irenom Žilić, odnosno Ninom Romić i Zvonkom Obajdin koje su bile na prvom Dunjinu samostalnom koncertu u krcatom Malom pogonu Tvornice kulture u četvrtak. Njezina ljubavna priča s glazbom mora da je počela rano.

“Moj otac je navigavao i donosio CD-e s putovanja i oduvijek je imao dobar ukus u glazbi, mama je slušala Carpenterse i Corrse, koje sam zavoljela”, priča mi dugonoga Dunja dok sjedimo zavaljeni u fotelje. Govori brzo, elokventno i sa smiješkom koji ne skida s lica.

- Tata je svirao i gitaru pa sam počela učiti uz njega. Išlo nam je presporo pa sam počela sama svirati i prvi put nastupila u 14. godini sa Sinatrinom pjesmom “I've Got You Under my Skin”, što se mojim starcima jako svidjelo pa su me upisali u glazbenu školu. Ondje sam svirala saksofon, ali me to više sputavalo nego oslobodilo. Oprosti, smijem se jer mi je čudno da snimaš na diktafon što ja govorim i jer mi je sve to novo. Nervozna sam zbog svog prvog samostalnog nastupa u Zagrebu - kaže mi Dunja, a meni podjednako neugodno jer, k vragu, rodila se dobrih sedam godina nakon što sam objavio prvi profesionalni tekst kao glazbeni kritičar. Čudno njoj, čudno meni, ali to otkrivanje mlade kantautorice pred diktafonom okorjelog kritičara vrlo je slatko jer Dunja je u razgovoru jednostavna i draga, pomalo još i dijete, no na sceni je samosvjesna i mačkasta, a njezin glas seksi, snažan i zavodljiv. Nije čudo da voli kantautorice koje muškarce bacaju u trans, a i opsesivna je čitateljica knjiga.

Knjige i glazba

- Sylvija Plath mi je najdraža pjesnikinja, a obožavam surovost i izravnost Bukowskog i Kerouaca. Volim minimalizam u svemu. Jazz je bio prvo što sam baš samostalno počela slušati bez utjecaja roditelja iako su i ti albumi bili iz kolekcije mog tate. U srednjoj školi moji prijatelji su slušali svašta, a moj glazbeni ukus nije bio nešto nenormalno. Više sam bila crna ovca u razredu zbog svog karaktera jer nisam konformist. Prošla sam kroz razne glazbene stilove, nisam glazbeni nacist, volim dobar hip-hop i Missy Elliott, sviđa mi se dvoglasje u američkim pop-punk bendovima, grunge mi je najomiljeniji rock žanr, a volim i progresivnu elektroniku. Ne znam zašto me svrstavaju u americanu i to mi je čudno, a kad sam otkrila PJ Harvey, Fionu Apple i Cat Power, to me pomelo - otkriva Dunja. Iako sama s akustičnom gitarom za mikrofonom, ona zahvaljujući jakom glasu, senzibilnosti i odličnoj komunikaciji s publikom bez problema drži pozornicu i osvaja sigurnošću izvedbe svojih indie-folk i alt-country pjesama. Ipak, pitam je hoće li pokušati okupiti prateći bend.

- Čak bih radije svirala grunge da imam bend, a možda ću ga jednog dana i imati. Zato i nastupam pod imenom Lovely Quinces, kao i Chan Marshall pod imenom Cat Power. Već se igram s loop stationom i saksofonom i htjela bih da moji nastupi budu više performansi negoli koncerti, ali ograničena sam i novcem i vremenom. Živim iz dana u dan i ovaj hype oko mene mi je čudan. Drago mi je, ali voljela bih da mediji počnu više pratiti Irenu Žilić, She Loves Pablo i neke druge izvođače - čime otkriva koliko je nesebičnost vrlina hrvatske kantautorske i underground scene. Do prije nekoliko mjeseci nije imala pojma što je Pitchfork, ali to “neznanje” nije ju spriječilo da nedavno održi showcase nastupe u Beču, Cagliariju na Sardiniji, New Yorku, Torontu i Chicagu otkuda je donijela mnogo dojmova i crnu vunenu kapu s natpisom Chicago.

Novac za put

- Ne znam ni sama kako sam završila na showcase nastupima u Austriji, Italiji, Americi i Kanadi. Zapravo, u tome mi je jako pomogao Mario Grdošić, moj sadašnji menadžer, koji je moje snimke poslao na razne natječaje. To je bio plod njegova entuzijazma i strasti. Nije čak ni problem dobiti angžaman vani, postoje web stranice poput Reverb Nation koje mladim glazbenicima olakšavaju dostup do nastupa, intervjua i radijskih playlista u inozemstvu ma otkuda dolazili. Veći je problem novac za put

Svi su mislili kako ću postati zvijezda jer sam otišla u Ameriku, ali to je isto kao da sviram u Močvari u Zagrebu. Mogao je doći nitko, moglo je doći sto ljudi. Možda me je netko zapazio, možda nije. Nemam iluzija, mene je zanimalo da prikupim iskustvo i da vidim kako će publika ondje reagirati na moje pjesme jer prodjame američki folk-rock Amerikancima. Pa to je kao da Eskimima prodajem snijeg, ali izgleda da sam taj test autentičnosti kod njih prošla. Nisu ni pomislili da sam iz Hrvatske, a poslije im je to bilo zanimljivo. Uopće se ne zamaram time hoće li mi itko vani ponuditi neki diskografski ugovor jer glazbena industrija se promijenila - objašnjava Dunja svoje poimanje glazbenog biznisa, a neizbježna tema bio je i nedavni tekst kolege Jurice Pavičića koji smatra kako pjevanje na engleskom priječi hrvatske izvođače da pjevaju o hrvatskoj zbilji i poigravaju se jezičnim finesama te ih upućuje na bavljenje univerzalnim temama.

Univerzalne teme

- Drago mi je da se Jurica Pavičić pozabavio time što radim, no mislim da će sa mnom i bez mene uvijek biti izvođača na hrvatskom i lokalnih priča u njihovim pjesmama. Meni se čini da smo mi u Hrvatskoj previše samokritični i previše pesimistični pa mislimo da nije ni legitimno pokušati uspjeti vani. Naglašavam, ne ganjam slavu, nego karijeru od koje bih kao glazbenica mogla normalno živjeti. Od pete sam godine išla na privatne satove engleskog jezika, odmalena slušam glazbu na engleskom, rasla sam uz MTV i američke filmove i serije i meni je bilo posve prirodno da počnem pisati i pjevati na engleskom. Zar skandinavski izvođači ne pjevaju na engleskom? Pišem pjesme o međuljudskim odnosima i univerzalnim temama i drago mi je ako se u senzibilitetu mojih pjesama može prepoznati i netko iz Amerike, a ne samo ljudi iz Hrvatske i regije - zaključuje.

Bez žaljenja

Na kraju je bilo logično da porazgovaramo o debi albumu. Naime, Dunja je u četvrtak nakrcala Mali pogon Tvornice kulture, a publika i okupljeni kritičari bili su oduševljeni koncertom nadarene Splićanke.

- Album će biti kad bude. Sad želim više putovati regijom i svirati, promovirati EP, a zbog toga trpi fakultet. Zbog staraca moram reći da sve stignem, volim komunikologiju koju studiram, ali se ježim toga da završim faks, konobarim pa nađem stalni posao, rodim djecu i onda zažalim što se nisam bacila u glazbu - smije se Lovely Dunja, slika i prilika moderne, normalne, svijetu otvorene i lijepe Hrvatske zasjenjene, nažalost, većinski ksenofobnom i klerofašistoidnom Hrvatskom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2022 22:19