Stari vic kaže da će smak svijeta preživjeti, a time i Zemlju naslijediti, samo žohari i Keith Richards. Moj, noviji, kaže da će epidemiju koronavirusa najlakše preživjeti Ozzy Osbourne jer davno je zubima, ako je vjerovati mitologiji, kidao glave golubovima i šišmišima pa time vjerojatno stekao imunitet na takve viruse. Bijaše to u ono krasno doba u kojem je nešto značilo kad je Ozzyja crkva proglasila vrhovnim sotonistom i time podjarila karijeru Black Sabbatha čiji je iskaz odražavao i teškometalnu industriju Birminghama. Danas su željezare i čeličane, ne samo Birminghama nego i Velike Britanije, Europe i Amerike uglavnom ruinirana zdanja koje prekrivaju korov i korozija, no heavy metal je i danas tu, a s njime i njegov rodonačelnik i imperator - neuništivi Ozzy Osbourne.
Odavno je trebao biti "mrtav i beo" s ozbirom koliko je posaugao droge i ispio alkohola, no nekim čudom, zahvaljujući i supruzi Sharon koja mu je revitalizirala karijeru, ostao je živ. Nedavno je, ali ne zbog svojih boleština, upokojio Black Sabbath, zatim savladao gripu koja se počela razvijati u težu upalu pluća, a u siječnju ove godine razglasio da boluje od Parkinsona. Naslućivalo se to i prema njegovom govoru i kretnjama u zabavnim dokumentarcima o povijesti koje je snimao sa sinom Jackom, a možda već i u serijalu The Osbournes. U tom revolucionarnom reality-showu Ozzyjeva familija nije krila disfunkcionalnost unatoč kojoj se ukazala simpatičnom, povezanom i funkcionalnijom od mnogih običnih obitelji.
Sve to vrijedi i za Ozzyja kao pjevača. U govoru šteka kao pokvareni šmajser, a kreće se poput nenauljenog Limenka iz Čarobnjaka iz Oza, ali kad zapjeva jasno je da mu je i danas teško naći premca u carstvu heavy metala. Unatoč poznoj dobi zvuči nevjerojatno mladenački, a njegova za bubnjiće parajuća frekvencija glasa toliko je neponovljiva da ju je nemoguće kopirati. Unatoč tome, dobar dio pjevača heavy metala ispravno se usuglašavao prema njoj, ali mnogi, nažalost, i spram one Ronnieja Jamesa Dia koji nikada nije dostojno zamijenio Ozzyja u Black Sabbathu ili Iana Gillana iz Deep Purplea.
Nota bene, bez Black Sabbatha nemoguće je zamisliti i grunge-rock, a Ozzy je svako toliko dokazivao da za njega ima života i van matičnog mu benda. Makabrični "Ordinary Man" već mu je dvanaesti solo album u karijeri, doduše prvi u posljednjih deset godina, a supruga Sharon je od njega stvorila i festivalski brend Ozzfest. Metalcima je bilo pitanje časti i prestiža tko će od njih na njemu nastupiti. Slično je i s postavom koja je odsvirala ovaj hibrid heavy, hard, grunge i stoner-rocka tamnog sjaja.
Ne samo da su mu u emotivnoj naslovnoj baladi gostovali Elton John, a pri kraju albuma megapopularni reperi Travis Scott i Post Malone, dojmljivije u opako brzoj "It's A Raid" nego u vokoderiziranom pop-metalu "Take What You Want", nego su se instrumenata, uz producenta Andrewa Watta koji je perfektno obavio posao, uhvatili Duff i Slash iz Gunsa te Chad Smith iz RHCP-a i Tom Morello iz RATM-a. I oni su zaslužni što je "Ordinary Man" efektan album na kojem se zapravo dobrodušni Ozzy, opsjednut hororom i heavy metalom, luđački cereka smrti kojoj je više puta gledao u oči, ali nam i poručuje da svi umiremo sami, da ćemo trunuti na groblju i da nema ni raja ni uskrsnuća. Da je drugačije, zar bismo toliko strepili od jednog virusa? Jedino naslov albuma ne stoji jer Ozzy nije običan čovjek nego čudo.