U jednoj polemici s Igorom Mandićem, 1997. godine, pokojni Stanko Lasić ustvrdio je da će srpska književnost hrvatsku čitalačku publiku u roku od desetak godina zanimati koliko i bugarska.
Dvadesetak godina kasnije, pa i prije toga, pokazalo se da je profesor Lasić bio u pravu. Možda zato što Hrvati žalosno malo čitaju, a i stoga što i one koji još čitaju, očito, više zanimaju skandinavski krimići. I to je u redu, neka čita tko što želi, no kada se taj “čitalački aršin” prebaci na polje nekih drugih kulturoloških sfera, nadaje se druga slika, pogotovo kad je u pitanju glazba.
Za razliku od 90-ih, kad su se neki na eventualne dolaske srpskih izvođača u Hrvatsku, a i na eventualne odlaske hrvatskih u Srbiju nabacivali drvljem i kamenjem, a bilo je i (pokušaja) zabrana nastupa i objavljivanja albuma, protekle godine vodu je uzburkao tek pritisak karlovačkih braniteljskih udruga zbog kojeg je uslijedilo sramotno otkazivanje već najavljenog koncerta Bajage & Instruktora na Karlovačkim danima piva.
Duet s Kekinom
U Varaždinu takvo podlijeganje eventualnim braniteljskim pritiscima očekivano nije prošlo pa je Bajaga uredno nastupio na Špancirfestu, a minulog vikenda i u zagrebačkoj Areni, donekle i na krilima “karlovačkim događajima” iniciranog, poučnog dueta “Atlantida” s Miletom Kekinom iz Hladnog piva, lansiranog s njegovog solo albumu “Kuća bez krova”. No, ovo nije priča o Bajagi i onome što mu se na dobar način, i to s finim kamatama, vratilo nego o široj glazbenoj slici.
Eto, u proteklih petnaestak mjeseci, a malo prije koncerta Parnog valjka u zagrebačkoj Areni, na Laništu su nastupili Dubioza kolektiv, Đorđe Balašević (plus nedavno četiri puta rasprodan “Lisinski”), Halid Bešlić, Zdravko Čolić, Saša Matić (dva puta), Željko Joksimović i spomenuti Bajaga & Instruktori, a od hrvatskih izvođača samo Klapa Intrade i uspješno internacionalizirani 2Cellos. Za narativ ovog teksta posve je nebitno što su u Areni nastupili još i Rod Stewart, Andre Rieu, Andrea Bocelli, Roger Waters, Iron Maiden, David Garrett, Il Volo i Jason Derulo. Ono što želim reći jest da hrvatska publika možda (više) ne čita srpske književnike, ali i itekako (još) sluša srpske glazbene izvođače. Dapače, sveudilj kupuje ulaznice za njihove koncerte, a u tu sliku se uklapa i pokretanje turbo-folk radijske postaje i TV kanala Extra FM što je donedavno ideološki bilo nezamislivo.
I to samo ideološki jer smo još 2006. godine u Jutarnjem listu, kroz anketu provedenu na tisuću polaznika završnih razreda srednjih škola u većim hrvatskim gradovima, pokazali da njih 43% sluša turbo-folk. I da ti poklonici turbo-folka, pak, od hrvatskih izvođača najradije slušaju Thompsona, Škoru i Coloniju, a od drugih glazbenih stilova preferiraju techno/house i R&B/hip hop. Moglo bi se reći i ovako: ako si u 90-ima hrvatsku publiku branio od Partibrejkersa, Električnog orgazma i Discipline kičme, a dobro se sjećam kad je bilo takvih zabrana pa i “pucanja” po Kojotima jer su s nekima od spomenutih sredinom 90-ih nastupili u Sloveniji, onda ti se na koncu uvali turbo-folk.
Doduše, to bi se dogodilo i bez zabrana i 90-ih jer, kako rekoh, masovni ukus, pop trendovi i tržište ipak čini svoje, a to je i logično. Naime, malo koji srpski izvođač može raditi posao iza Šentilja (osim po dijaspori), a to vrijedi i za hrvatske izvođače koji su također tražena roba i rado viđeni gosti na pozornicama srpskih gradova. Nota bene, ako mi otkidamo na Matića, vlasnik jedne od “himni” kurentnih beogradskih subotnjih prosvjeda protiv Vučića je Darko Rundek. Također, većina hrvatskih i srpskih izvođača koji često nastupaju s “one strane granice”, identitet i popularnost su stekli prije raspada Jugoslavije, ali i to se mijenja jer Matić i Joksimović ili Severina i Rozga svoje karijere u pravom smislu riječi pokreću tek nakon rata ili barem njegovog najžešćeg dijela. A ludo su popularni na potezu “od Vardara pa do Triglava”.
Relaksiranje situacije
Osobno bih radije preferirao da neki drugi srpski izvođači rasprodaju velike dvorane u Hrvatskoj i obrnuto, ali za ovu prigodu ostavimo glazbeni ukus po strani. Ima nešto i u tome da takva glazbena razmjena ipak relaksira društvenu, političku i sociološku situaciju s obje strane hrvatsko-srpske granice. Čak i ako u tome još nema mjesta za Porin “Atlantidi” Kekina & Bajage u kategoriji najbolje vokalne suradnje ili bilo kojem nehrvatskom izvođaču, makar je album objavio za hrvatsku diskografsku kuću. A što je nojevsko zabijanje glave u pijesak kao i kad neke hrvatske radijske postaje iz nacionalističkih i ideoloških razloga odbijaju emitirati glazbu srpskih izvođača.
Naravno, ne moramo više nikada živjeti u istoj državi. Bolje je da tako i ostane jer se pokazalo da ne možemo zajedno “pod istim krovom”. No, surađivati i trgovati sa što manje barijera, pogotovo kad su posrijedi glazba i ostali vidovi kulturne suradnje bilo bi i pametno i poželjno. Pa makar hrvatskim čitateljima u međuvremenu srpska književnost postala važnom poput bugarske ili u mom osobnom slučaju manje zanimljiva od austrijske, češke, slovačke ili norveške. Zašto? Prvo, očito je da postoji publika koja u Hrvatskoj preferira i srpsku glazbu, a i u Srbiji i onu hrvatskog porijekla.
Drugo, hrvatski klubovi, festivali i dvorane lakše će opstajati, mada nepotrebna nam zagrebačka Arena teško i s time, ako u njima nastupaju i srpski izvođači. Treće i najvažnije, egzistencija hrvatskim izvođačima bit će lakša ako imaju koncerte izvan Hrvatske poput prošle godine Aerodroma, Leta 3, Vatre i M.O.R.T.-a na Belgrade Beer Festu gdje ih je uživo moglo čuti i vidjeti po 50.000 posjetitelja. Već iz tog razloga bilo bi glupo zatvarati vrata srpskim izvođačima, kako ona koja vode na pozornice, tako i ona koja vode u eter. Još bi ljepše bilo kad bi najkvalitetniji prolazili najbolje, ali kako to u Hrvatskoj nije slučaj ni s hrvatskim izvođačima, kao ni u Srbiji sa srpskima, o tome ćemo drugom zgodom. Bitno je da onima koji bi nešto zabranjivali ili koji su to činili slobodno poručim - džaba ste krečili!
Dobar program
Stoga se baš veselim Pankrtima, Partibrejkersima, Parafu, Trobecima, Kekinu, Štukama, Rezervama i Lika Koloradu na četvrtoj Brijačnici, 15. i 16. ožujka u zagrebačkoj Tvornici kulture. Zašto? Jer mi već “na papiru” zvuči kao dobar “kulturno-umjetnički program” koji nema veze s uzrečicom “ko nas, bre, zavadi”, fantomskom “obnovom Jugoslavije” ili “orjunašima” nego s dobrim glazbenim ukusom. I jer pridonosi normalizaciji odnosa mimo onog “toplo-hladno” između Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović, a koji više spada u zatezanje političke “užadi” između Hrvatske i Srbije radi ostvarivanja sitnih interesa i prikrivanja velikih sranja u vlastitom dvorištu.