Trebalo se spustiti samo koju vremenski stariju stepenicu da bi renesansna riječ i mlada barokna glazba započeli neobičan povijesni ples. "Pohvala ludosti", traktat Nizozemca Erazma Roterdamskog, udružila se sa skupinom skladatelja već baroknih uporišta zaplesavši zajedničko kolo mudrosti i ludosti koje do danas nije izgubilo aktualitet. U viziji Hrvatskog baroknog ansambla, ovaj put pod umjetničkim vodstvom Maura Colantonija i njegovih renesansnih flauti, viole da gamba i gajdi, Erazmove su riječi odzvučale svoju zadaću staru više od pet stoljeća (1509.) pokazavši se vitalnijima od glazbe. Ona je pak u raznim formacijama bila i svjedok i sudionik vremena u kojemu nastali balans izmedju fantazije i satire, heretičan i provokativan kakav već jest, kritizira sve i svakoga, od aristokracije do crkve, no pri tom ipak putuje prema obećavajućem Dobru. Poznato?
Nije stoga slučajno da se na samom početku našla "Smrt Razuma", pavana iz 15. stoljeća anonimnog autora kojeg je slijedilo mnoštvo imenovanih a nama uglavnom nepoznatih osim genijalnog Gesualda koji je glazbotvorio "O vladarima" oslanjajući se na druge koji su zborili o "Samoljublju" i drugim nelijepim osobinama čovjekova karaktera od djetinjstva do smrti.
Traktat Ludosti nosile su riiječi odjevene u Ludu glumca Sretena Mokrovića u dojmljivo mudroj ravnoteži između cinizma i željene istine dok se fina paučina glazbenih niti, mjestimice jedva čujna, neprestano motala između, podsjećajući da bez snage riječi ne bi bilo ni njezina povijesna tijeka. Činjenicom je međutim ostala istina: riječi nisu promijenile svoj smisao, glazba ih je samo produhovila i zaštitila. I tako do danas.