StoryEditor
‘ALLES IN ALLEM‘

Einstürzende Neubauten novim albumom slave 40 godina opstanka na braniku glazbene avangarde

Novim albumom sastav slavi 40 godina opstanka na braniku glazbene avangarde
Einsturzende Neubauten
 Retna/avalon.red/Avalon Editorial/Profimedia

Ranije sam imao samo po jedan par cipela; kad bi se raspale, te ih se ne bi moglo nositi čak ni uz pomoć samoljepljive trake, kupovao bih nove. Postojalo je razdoblje crnih gumenih čizama. A postojalo je i razdoblje kaubojskih čizama. Odavno se nalazim u razdoblju talijanskih cipela.” Ovaj citat iz kratkog dnevničkog putopisa “Europa unakrsno” Blixe Bargelda (VBZ, 2009), čije sam hrvatsko izdanje imao zadovoljstvo urediti, gotovo da bi mogao biti metafora četrdeset godina dugog glazbenog puta njegova sastava Einstürzende Neubauten.

Naime, taj bend, osnovan 1980. godine kao najradikalniji izdanak berlinske punk i post-punk scene o kojoj ste štošta mogli doznati iz putujuće izložbe “Geniale Dilletanten” Goethe-Instituta (Močvara, 2017), postojanje je započeo kao skupina bučnih terorista, da bi vremenom postao jedan od najvažnijih, najcjenjenijih i globalno najutjecajnijih njemačkih sastava. Klasika, gotovo poput Kraftwerka.


Alat i otpad, pokraden s bauštele ili kupljen za siću na nekom od berlinskih buvljaka, Blixa Bargeld, N.U. Unruh i Alexander Hacke, kojima se ubrzo pridružuju F. M. Einheit i Mark Chung, pretvorili su u instrumente kojima su do temelja razrušili staru građevinu rock-glazbe da bi na njezinim ostacima sazdali novu estetiku.

Ta estetika, doduše, bila je začeta na zasadama Kraut-rocka, odnosno njemačkog tumačenja progresivnog rocka od bendova poput Cana, Neu!, Amon Duula i Fausta te elektro-pionirstva Kraftwerka. No, tako radikalna i eksperimentalna ideja - utemeljena na agresivnom zvuku čekićanja, struganja, bušenja i brušenja po metalnim pločama, bačvama, oprugama i cijevima - mogla je nastati samo u Zapadnom Berlinu, odijeljenom od Istočnog hladnoratovskim zidom u čijoj su sjeni konstantno bili prisutni napetost i otuđenje.

Zauzvrat, ta izdvojenost pa i bojazan od novog velikog rata, uz odjeke avangarde i kabaretske putenosti Berlina prije uspona Hitlera, vjerojatno su pankerima iz Zapadnog Berlina utisnuli osjećaj da ne postoji sutra. Silicijska dolina bila je tek na začetku, a hladnoratovski podijeljeni svijet još je vjerovao u čeličane, ugljen i tešku industriju. Black&Decker, kojim su se Neubauteni obrušavali na metal, na kraju je srušio berlinski zid.

Sutra je ipak postojalo i postalo prilično blagonaklono prema Christianu Emmerichu koji si je scensko ime nadjenuo prema Johannesu Theodoru Baargeldu; uz Maxa Ernsta, kolovođi kelnske dadaističke scene nakon Prvog svjetskog rata. Blixa je vrlo rano napustio školu da bi se samoobrazovao i postao cijenjeni pjesnik, fascinantan vokalist i glazbeni inovator, a njemu i njegovim drugovima, koji su doista bili i “genijalci” i “diletanti”, vrijeme je posve dalo za pravo.
 

Tisuću ideja


Na tom srazu, kao što su u veljači 1985. frcale varnice s pozornice u tadašnjoj zagrebačkoj “Moši” u koju su Einstürzende Neubauten dospjeli u sklopu programa Muzičkog biennalea, frcale su i razne ideje. Prisjećajući se toga vremena, Blixa u “Am Landwehrkanal”, jednoj od pjesama s novog albuma “Alles in Allem”, pjeva i stihove “Berlinsko tamno nebo dalo nam je krov/Imali smo tisuću ideja i sve su bile dobre”. I to nije pretjerivanje jer rušilačka snaga debija “Kollaps” iz 1982. godine, s antologijskom fotografijom arsenala građevinskog i metaloprerađivačkog alata na pozadini omota, možda je nekome zvučala poput kakofonije industrijskog pogona ili gradilišta, no iz tog kaosa pomaljala se grandiozna umjetnost.

Ona koja ne udovoljava i ne podilazi nego provocira, pomiče granice i ruši ono što ne valja. S britanskom “duhovnom braćom” iz Throbbing Gristlea i Cabaret Voltairea u čijoj elektronskoj glazbi pak odjekuju čeličane Engleske, bijelu buku njujorških Sonic Youtha i Swansa, a ubrzo i konceptualnost Laibacha iz Ljubljane, čija se alternativna scena u 80-ima doimala poput berlinske ekspoziture, Einstürzende Neubauten stvaraju avangardnu industrijsku (rock) glazbu koja je izvršila presudan utjecaj na Depeche Mode, Nine Inch Nails, Ministry i mnoge druge sastave.


Glazba je tada bila znatno uzbudljivija i progresivnija nego danas, a loptica, koju su u Berlin u osvit punka došli ispaliti Bowie i Iggy, uspješno je vraćena natrag, kao totalna radikalizacija punka nakon koje gotovo da i ne može biti daljnjeg pomaka. Ako je svijet stajao pred apokalipsom, to je jedino i imalo smisla. Radikalnije od toga se i nije moglo, što je potvrdio i naredni album, shizofreni i psihotični “Zeichnungen des Patienten O. T.” nakon kojeg će se Blixa ubrzo pridružiti The Birthday Party, odnosno Nicku Caveu koji je prispio u Berlin. To prijateljstvo trajalo je od 1983. do 2003. godine, no dio tog vremena je i Einstürzende Neubatuen radijus rocka širio do neslućenih gabarita.

Odmak od brutalnog industriala k efektnom spajanju mitteleuropskog kabare mračnjaštva, off-teatra, eksperimentalnog pristupa elektronici, električnoj gitari i metalnoj galanteriji uz nježni klavir, Blixino bolno skričanje i odsječne, dadaistične stihove na njemačkom jeziku iznjedrio je duboku emotivnost kakvima obiluju tržišno uspješni albumi “Halber Mensch”, “Fünf auf der nach oben offenen Richterskala” i “Haus der Lüge”.


Za neko vrijeme ti će albumi ostati vrhunac kreativnosti Neubatuena jer albumi iz 90-ih i prvih godina 21. stoljeća, izuzev “Tabule Rase” na konto koje postaju i predgrupa U2 na turneji “Zoo TV”, nisu se uzdizali iznad razine eventualno solidnih izdanja s raskrižja elektronske i industrijske glazbe. Kao da je Blixa, zauvijek posvađan s Caveom početkom milenija, morao otići iz The Bad Seedsa da bi Einstürzende Neubauten doživio novi procvat s “Alles Wieder Offen”. Kontrapunkt buke i tišine, brutalnog basa i Blixinih šaptaja, abrazivnih metalnih udaraljki i mekih elektronskih tapiserija proizveo je efekt sputavanja pa oslobađanja energije na najkonvencionalnijem albumu benda.


Tijekom tih mijena i Blixa je od berlinskog noise-terorista postao veliki njemački umjetnik koji odavno pazi kakva odijela nosi, koje cipele obuva i po kakvim restoranima jede. Nakon što je trideset godina bio vegetarijanac, već godinama uživa obilazeći restorane (s Michelinovim zvjezdicama) o čemu duhovito piše i u putopisu “Europa unakrsno” u kojem je restoran zagrebačkog hotela Esplanade (2004 godine) prošao grozno.

Davno je prestao pušiti, vodi uredan obiteljski život u braku s matematičarkom Erin Zhu s kojom je, nekoliko godina prije Radioheada, razvio web-platformu za financiranje izdanja Neubautena od strane fanova. Ostvario je i elegatnu suradnju s talijanskim sladateljem Tehom Teardom kojom je mirio avangardu i klasiku, kanconu i post-punk čemu smo svjedočili na lijepom koncertu u zagrebačkom “Jedinstvu” (2017.), a na stotu obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, ponovo u okviru Neubautena, konceptualno antiratno djelo “Lament” (2014.).
 

Majstori melodija


Na četrdesetu obljetnice sastava, za kojeg bi 1980. malo tko pomislio da bi mogao opstati i četiri godine jer se činilo da bi njegovi članovi prije mogli zaginuti kao džankiji s Kreutzberga nego dočekati status uglednih umjetnika, objavljen je najklasičniji i sonično najljepši album Neubautena “Alles In Allem”. S pjesmama nazvanima po toponimima poput “Am Landwehrkanal”, “Wedding”, “Grazer Damm” i “Tempelhof”, ali i kompletnim ugođajem, “Alles in Allem” je divna posveta Berlinu u kojem je ranih 80-ih sve bilo moguće; možda baš i zato jer je bio podijeljen i pod bliskom i prijetnjom da Hladni rat eskalira u Treći svjetski.

Apokaliptična buka teške industrije koje ionako odavno nema i disonanca ritmova naziru se u pozadini kao davno ishodište nekadašnjih bukača koji su u međuvremenu postali majstori melodija koje grade nježnim gudačkim instrumentima, sjetnom harmonikom, vojnim trubama, pastelnim sintisajzerima, pastoralnim zvonima i pjevanjem kojim je Blixa bliže zvijezdi kabarea i vodvilja, kancone i šansone nego gnjevnom pankeru.


Takva mijena, doduše izvedena tijekom dužeg protoka vremena, malo kome bi prošla, no u slučaju Einstürzende Neubatena takav se razvoj doima prirodnim i logičnim. “Alles in Allem”, odnosno “sve u svemu”, članovi Neubautena su ostarjeli dostojnije od članova mnogih rock bendova. Vjerojatno i stoga što su prvo razorili staru da bi na njenim ruševinama sazdali novu glazbenu građevinu i tako više puta. Ono što se nije promijenilo je da su s brutalnim radovima iz 80-ih, kao i sada s “novom klasikom”, bili i ostali van srednje struje. Uvijek vjerni samo umjetnosti i Berlinu kao gradu u kojem je avangarda bila i ostala nit vodilja.

Najzačudnije od svega, “Alles in Allem”, premda glazbeni putopis i dnevnik minule četiri dekade jednog veličanstvenog grada, zvuči i poput prigodnog soundtracka svijeta koji se danas doima turobnijim, otužnijim, ustrašenijim i tjeskobnijim nego prije četrdeset godina kad je Berlin bio podijeljen zidom i u strahu od nuklearne apokalipse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. srpanj 2020 20:52