Ima već godina dana, a i više, otkako se u glazbeničkim i kritičarskim krugovima počela spominjati kompilacija “elektronske glazbe bivše Jugoslavije” koju su Željko Luketić i Višeslav Laboš nakanili sastaviti sa snimkama iz arhive Jugotona, inače na raspoloživosti njegovoj pravnoj sljednici Croatiji Records. Tajming objave, s obzirom na izložbu o Jugotonu “Istočno od raja” tandema Bachrach-Krištofić u Tehničkom muzeju, nije mogao biti bolji jer se kompilacija “Electronic Yugoton: Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989” također može protumačiti kao još jedna potvrda moderniteta socijalističke Jugoslavije koju jedni ne mogu dovoljno prezreti, a drugi nikako prežaliti. Na stranu nostalgija ili mržnja, jer bilo je u tih 45 godina jugoslavenskog socijalizma i dobrih i loših stvari, “Electronic Yugoton” je u moru nesuvislih kompilacija, temeljenih na bližoj ili daljnoj pop prošlosti, inteligentno složena zbirka snimaka koja i ovdašnjoj i inozemnoj publici uspijeva dočarati što se u Jugoslaviji snimalo pod kišobranom elektronske glazbe.
Pri sastavljanju nisu u obzir uzete samo “zvijezde synth-popa” poput Denis & Denis i D’Boysa nego i široj publici manje poznati radovi avangardne elektronske glazbe poput one Branimira Sakača ili Igora Kuljerića. Dakle, namjera Luketića i Laboša bila je pokriti najširi mogući dijapazon jugoslavenske elektronske glazbe iz arhiva Jugotona, a ne samo njegov medijski i tiražno najprisutniji segment zvan synth-pop koji se ranih 80-ih ovdje pojavio pod izravnim uplivom britanskih uzora.
Pomnim slaganjem snimaka takva, prilično zahtjevna i naizgled teško pomirljiva struktura snimaka “drži vodu”, no kroničaru popularne glazbe čiju memoriju još nije pojeo virus zaborava ipak se najzanimljivijima čine synth-pop snimke koje su uglavnom, ukazuju na to i ova kompilacija, egzistirale na rubovima novovalne scene. Naime, da bi Luketić i Labos uspjeli složiti jedan ovakav pregled elektronske glazbe, odnosno dobili dovoljno ospežnu cjelinu, posezali su i za “synth-pop” pjesmama Električnog orgazma, Laboratorije (zvuka), Olivera Mandića, Slađane Milošević, Zane, Doriana Graya, Parlamenta, Pekinške patke ili U škripcu, pa čak i Zdenke Kovačiček u maniri Donne Summer.
U takvoj povijesnoj konstelaciji Luketić i Laboš uspjeli su nas podsjetiti, mimo Denis & Denisa, D’Boysa i Borghesije na izvođače poput nedovoljno cijenjenog Beograda, nikada do kraja realiziranih potencijala sastava Brazila iz Siska opijenog New Orderom, Date koja je gazila stopama Krafwterka i Depeche Modea, Du Dua A koji su se sjajno igrali s electro-funkom i The Master Scratch Banda koji je mogao postati jedan od temeljaca kasnije hip-hop scene.
Našlo se mjesta i za bizarno, odnosno ezoteriju poput recitala Fabijana Šovagovića, elektronske teme Hrvoja Hitreca i Mladena Kušeca. Takvi “štikleci” daju širinu uvida u “sintetičku glazbu Jugoslavije”, ali ukazuju i kako (kolektivna) memorija ipak ne vara, posebice jer je objavljen mali broj cjelovitih albuma synth-pop glazbe.