Još jednim koncertom, ovaj put pred 4000 ljudi na Šalati, nabijenom emocijama i izvrsnim vizualijama na hi-tech videozidu, The National su potvrdili “tajnu vezu” sa zagrebačkom i hrvatskom publikom.
“Hrvatska nam je omiljeno mjesto za svirku”, rečenica koju smo čuli tisuću puta ovaj put nije bila fraza. Bend i publika, od početne “I Should Live In Salt” pa do akustične “Vanderlyle Crybaby Geeks” s ugašenim razglasom i zbornim pjevajem, disali su kao jedno. Da, to je rečenica koju ste pročitali tisuću puta, ali ovaj put nije fraza. Energiju koja je strujala između The Nationala i publike mogli ste rezati nožem i prodavati HEP-u, a osjećaji koji su plavili i nas i bend strujali su poput rijeke.
Kao u Boćarskom
Dakle, na emotivnoj razini The National su ostavili sličan dojam kao i u Boćarskom domu . Naravno, na Šalati je i zbog otvorene scene i tribina bilo manje intimno, ali zato smo dobili potvrdu kako je The National jedan od dva-tri najvažnija i najkapacitiranija indie-rock benda današnjice koji bez problema može držati i najveće pozornice te komunicirati i s daleko većim masama od okupljene u Zagrebu. Nesebično predavanje publici i fascinantno otvaranje s naglašenijom dinamikom ritam i puhačke sekcije uz pravovremene ulete klavira i izvrsnu međuigru gitara braće Dessner ponad koje lebdi moćan bariton Matta Berningera ne može ostati na duži rok neprepoznato široj publici koja je novi album “Trouble Will Find Me” u tjednu objavljivanja dogurala na drugo mjesto najprodavanijih u svijetu.
Taj osjećaj kako bend raste pred našim očima u nezadrživu silu posebice je bio zamjetan u “Bloodbuzz Ohio”, “Conversation 16”, “England”, “Fake Empire” i “Mr. November”, a reći da nove pjesme “Sea Of Love”, “Demons”, “Pink Rabbits” ili “Humiliation” zaostaju za njima bilo bi nepravedno. The National, čak i kad se trude ostati smireni, bez krešenda, publiku dovode do katarze. A kad stisnu gas do daske, što su na Šalati činili češće nego u Boćarskom domu, onda im je teško naći premca u indie-rocku, pa i šire. Šteta je tek što im se uspjeh dogodio u kasnim tridesetima, a ne u kasnim dvadesetima, ali bolje ikad nego nikad.
Zahvaljujući “predivnom čovjeku Mati” ( Škugoru, organizatoru koncerta - op.a.), kako je Berninger istaknuo, dogodio se još jedan uistinu prekrasan, veličanstven koncert The Nationala u Zagrebu - jedan od samo sedam u Europi ovog ljeta - nakon kojeg je publika kući mogla otići ispunjena radošću i melankolijom, s osmijehom od uha do uha i suznih očiju.
Bez mane
Bio je to nastup bez ijedne mane, nadahnut, dorečen i vrlo dojmljiv, perfektan, ali ne i sterilan, tijekom kojeg su The National starije podsjetili na emotivnost kakvu su koncem 70-ih isporučivali Joy Divison, a koncem 80-ih R.E.M. Mlađima The National danas predstavljaju nešto slično, a potom i sponu s ta dva velika benda čiju ulogu u dobroj mjeri sada igraju dečki koji su iz Ohija došli u Brooklyn postati jedan od najvećih indie-rock bendova 21. stoljeća. Pitanje je tek tko će značajem i popularnošću dalje dobaciti. The National koji se vole vraćati u Zagreb, Arcade Fire koje bismo voljeli ponovno dočekati ili Arctic Monkeys koji su tri dana nakon INmusica bili headlineri na Glastonburyju.