IRON MAIDEN

Engleski teškometalni šljakeri odbijaju položiti mačeve. I još su na vrhu

Iron Maiden
I prvi album Iron Maidena nakon šestogodišnje stanke svirački je perfektan. Iako ima samo deset pjesama, traje više od 80 minuta

heavy metal

IRON MAIDEN

Senjutsu

Parlophone/D. Bear

****

Svašta se u popularnoj muzici mijenja, ali heavy metal, premda je i taj žanr mutirao tijekom desetljeća, ostaje postojan kano stijena, a pogotovo kad je u pitanju odanost poklonika. Najbolji primjer za takvu postojanost je ljubav fanova koja traje i obnavlja se prema Iron Maidenu koji pak ostaje na vrhu tog žanra i četiri desetljeća nakon što je mikrofon od Paula Di'Anna preuzeo Bruce Dickinson na trećem i za budućnost tog benda, ali i heavy metala ključnom, albumu "The Number Of The Beast".

Vjernost fanova

I u Zagrebu se stvorio red pred dućanom Dancing Beara ne bi li se 3. rujna najrevniji obožavatelji Iron Maidena dočepali jedne od četiri-pet "fizičkih" verzija novog dvostrukog albuma "Senjutsu". U doba digitalnog streaminga taj red za kupnju novog LP-a ili CD-a nije samo potvrda vjernosti fanova spram Iron Maidena čiji je frontmen Bruce Dickinson mnogo više od pjevača - jer je i pilot, mačevalac, proizvođač craft piva, kolekcionar teškog naoružanja, motivacijski govornik i pisac autobiografije – nego i kuriozitet u svjetlu današnjih navika slušanja glazbe. No Iron Maiden - na čelu s osnivačem Steveom Harrisom koji je kopačke West Hama davno zamijenio bas gitarom - već desetljećima uspješno igraju po svojim, a ne po uvriježenim i modi podložnim pravilima pop industrije.

Ukratko, toliko su simpatični, uporni i tvrdoglavi da je teško ne navijati za njih; čak i kritičaru koji nije njihov fan nego je dobar dio tinejdžerstva kao panker proveo "ratujući" s metalcima. Bijaše to krasno vrijeme u kojem je muzika bila identifikacijski kod omladine, a ako sam nešto poštovao kod poklonika Iron Maidena, bila je to njihova bezgranična ljubav spram tog benda koji je s Judas Priestom, Def Leppardom, Motorheadom, Saxonom, Diamond Headom i Venomom zavaljao "novi val britanskog metala" i novi globalni zamah tog žanra.

Od tada su se punk i metal počeli približavati, a bez uspjeha Iron Maidena teško je zamisliti uspjeh niza drugih velikih, kasnije osnovanih teškometalnih bendova u rasponu od Metallice i Slayera do Dream Theatera i Deftonesa. I sve je to divno i krasno, brojni su dani ponosa i slave Iron Maidena, ali jesu li napokon odbrojani i kakav je zapravo "Senjutsu", njihov sedamnaesti album objavljen nakon najduže, šestogodišnje stanke koliko je prošlo od solidnog "The Book Of Souls" (2015)?

Srećom, i po tom pitanju proći će neokrznuto jer čak i ovaj kritičar, a koji im nije pretjerano sklon jer mnogo toga je u njihovoj glazbi za njegov ukus (bilo) prenapuhano i preglomazno, rado priznaje da već dugo nije čuo tako uvjerljiv album Iron Maidena. Kao da su rak koji je prebolio Dickinson i duža kreativna pauza resetirali Iron Maiden pa se momčad vratila gladna (samo)potvrđivanja.

Epska, 18-minutna završnica "Empire Of The Clouds" bila je fantastična, ali u cjelini "The Book Of Souls" nije bio tečan kao "Senjutsu" iako je i ovaj, unatoč samo deset pjesama, duži od osamdeset minuta. Niti jednom albumu Iron Maidena iz 21. stoljeća ne može se poreći svirački perfekcionizam, često i imaginativnost skladanja, ali niti jedan od tih albuma nije bio toliko kompaktan i monolitan, a opet raznovrstan i maštovit.

Premda ni "Senjutsu", ukorijenjen u "japanskoj strategiji i taktici", nije daleko od receptura "mača i magije" s prethodnih albuma na kojima su Iron Maiden uranjali u drevne mitologije Maja, Kelta i Egipta ili u distopijska predviđanja budućnosti i ratne teme, čini se da je modus ovaj put podešen još bolje negoli na Dickinsonovim povratkom obilježenom "Brave New World" (2000), istraživačkom "The Final Frontier" (2010), također dvostrukom "The Book of Souls" (2015) i koherentnom "A Matter Of Life And Death" (2006) s kojim se slabiji "Dance Of Death" (2003) nije mogao mjeriti.

Dueli gitara

S obzirom da su Iron Maiden tijekom 90-ih imali nisku loših izdanja, ponajviše zbog izbivanja Dickinsona, "Senjutsu" je (za moj pojam) njihov najatraktivniji i najadiktivniji album još od "Seventh Son Of A Sevent Son" (1988). Ne samo zbog kondicije Dickinsonovih vokalnih akrobacija, nego i zbog zasljepljujućih duela gitara, vožnje Harrisovog basa i premaza klavijatura te kanonada McBrainovih bubnjeva, a ponajviše zbog maštovitog uvezivanja prog-rock elemenata i folk-rock melodija s teškometalnim i tematskim trade-markom Iron Maidena. Očekivao sam da ću se zbog dužine kroz "Senjutsu" probijati kao s katanom kroz hordu samuraja, no umjesto toga uživao sam kao da njome mažem brdo putra na gigantsko toplo pecivo.


Ako su do prije godinu rubno i pripadali metalu, ovim albumom posve su napustili tu poziciju


dream-pop/noise-rock
DEAFHEAVEN
Infinite Granite
Sargent House
****

Ako su Deafheaven iz San Francisca još na četvrtom albumu "Ordinary Corrupt Human Love" (2018), nakon kojeg su razvalili i Močvaru, rubno i pripadali metalu, petim albumom posve su napustili tu poziciju što bi moglo razočarati poklonike koji su se za njih zakačili zbog vrtloga superbučnih metaliziranih gitara i urlajućeg vokala.

Naime, George Clarke je toliko promijenio vokalni stil da se čini kako je posrijedi drugi pjevač; sada posve u skladu s uzorima iz My Bloody Valentinea, Jesus And The Mary Chain s kojima dijele sličnost stapanja pop melodija i noise-rock gitara te u doticaju s neo-psihodelijom Ridea i House Of Love.

Nema više stadionskih rock momenata s kojima su zagazili stopama Foo Fightersa ili Queena, ali u poetičnosti pjesama, kojima kao da pokušavaju očuvati plamičak svijeće u mračnom i vjetrovitom tunelu, Deafheaven na "Infinite Granite" bešavno ušivaju melodramatiku The Smithsa i himničnost U2 u nalete buke iz pristupačnije faze Sonic Youtha.

Da su normalnija vremena, Deafheaven bi mogli postati kraljevi gothic-rocka ili tržišno veliki bend, barem u mjeri u kojoj je to u 90-ima The Verveu, no vjerojatna nemogućnost takvog scenarija nije razlog da se ne prepustite nježnim udarima ovog istodobno bučnog i sanjivog, burnog i skladnog albuma izvanserijske ljepote.


Unatoč prijašnjim uspjesima i igri pop-obrascima, indie rockeri publiku sve manje zanimaju


psych-rock/post-punk
MODEST MOUSE
The Golden Casket
Epic/Menart
***

Koliko se na lošije mijenja situcija s (indie) rock glazbom ukazuje i prolaz posljednjih triju albuma Modest Mousea iz američke pripizdine Issaquah. Njihov četvrti album "Good News For People Who Love Bad News" (2004.) dospio je do osamnaestog mjesta liste najprodavanijih albuma u Americi i platinaste naklade, naredni "We Were Dead Before Ship Even Sank" (2007) do vrha i zlatne naklade, a "Stranger To Ourselves" (2015) do trećeg mjesta iste liste.

Zbog streaminga se izmijenio način zbrajanja "prodaje" albuma, CD odlazi u povijest, a "renesansa" LP vinila je ipak "ezoterija" za konosere pa je za Modest Mouse važnije koliko će nakon pandemije imati jakih solo koncerata i dobrih pozicija na open-air festivalima.

Svejedno, tužno je gledati kako "The Golden Casket", premda manje impresivan od posljednja tri albuma, a ni dvije dugačke pauze između njih nisu pripomogle, jedva uspijeva ući u Top 100 najprodavanijih u Americi jer Modest Mouse se i na njemu zabavno igraju psych-rockom, post-punkom i art-rockom, pa i pop-obrascima.

Ako niste prije slušali njihove albume, zamislite bend u kojem je netko zgodno posložio neke od elemenata iz kasnijih faza karijere Talking Headsa, XTC, Beach Boysa i Flaming Lipsa, a čiji pjesnik Isaac Brock život i smrt dovitljivo sažima u metaforu "zlatnog lijesa".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2021 10:24