Festival je sazrio, a Thana Alexa dokazala je da gradi ozbiljnu edukativnu platformu

Završio je ovogodišnji Ponta Lopud Jazz Festival. Koncepcijski svježa ideja o spajanju iskusnih svjetskih jazz majstora, mladih talentiranih ljudi kao polaznika muzičkih seminara i jazza željne publike i ove se godine pokazala silno uspješnom.

Organizatorski tandem Tilde Grossel Bogdanović i Thane Alexe radi sve bolje. Tilda je spretna i gostoljubiva menadžerica s velikim iskustvom u planiranju i organizaciji, sada već na kraju šeste sezone svojih Ponta Lopud filmskih, jazz i književnih festivala. Uistinu je i na Lopud i k sebi u kuću dovela puno važnih umjetnika. A Thana, našijenka koja se izvrsno snašla u svjetskim jazz vodama, nije samo silno talentirana pjevačica i glazbenica, već i odlična umjetnička direktorica festivala. Šarmantna, okretna i neposredna, pokazala se kao doista umješna organizatorica koja je s pravom mjerom rukovodila festivalom osiguravši da program, edukacija, svirke i koncerti, kao i spajanje ljudi zainteresiranih za jazz, ne budu rezervirani za ekskluzivne poznavatelje i čudake koji misle da ih nitko ne razumije, nego da glazba bude razlogom veselja, druženja i uživanja u vrhunskom muziciranju i uzajamnom razumijevanju, kako vrhunskih muzičara tako i mladih snaga, polaznika seminara. A publika? Gledalište u parku davno napuštenog, zaboravljenog i raspadnutog hotela "Grand" bilo je puno. Publika je imala priliku doživjeti spoj iskustva i mladosti, etabliranih, ozbiljnih muzičara i onih koji u tom smjeru tek kreću. Nakon koncerata iz programa svake je večeri uslijedio manje formalan program, u kojem su se muzičari penjali na pozornicu, izmjenjivali instrumente i improvizirali vrlo živo do duboko u noć.

Prvu večer vodila je Čileanka, već dugo Njujorčanka, Camila Meza, gitaristica i pjevačica i uistinu sjajna instrumentalistica. Njezino ime je dokazano u usponu, što je i pokazala sa svojim odličnim sastavom. Do sada je nanizala šest albuma, a na ovom je koncertu predstavila ponajviše materijale sa zadnjeg projekta "Portal". U sastavu s Alejandrom Sofijom, Gabrielom Chakarjiem i Eleom Howellom redale su se vrlo žive skladbe, u nekima smo doista upamtili izvrsnu svirku Camile na gitari, a pomogli su svakako i južnoamerički ritmovi kojima cijeli sastav sjajno barata.

Jam session

Iduću večer svirao je duo, Rachel Eckroth i John Hadfield. Ona je na klaviru, a on na bubnjevima i drugim udaraljkama. Rachel je isprva koncertni klavir preparirala elektronički, maksimalno ublažila reskost zvuka i blagim akordima sjajno počela graditi atmosferu. Njeni nježni pasaži divno su se razvijali u divnoj lopudskoj noći punog mjeseca koji je blistao kroz visoke, gotovo stogodišnje palme. A publiku je doista pridobila kad je iznenada čvrstim, ritmički izrazito živim i snažnim akordima razigrala svirku i aktivno podbola Hadfielda na bubnjevima. I on je sjajan instrumentalist, pa su njih dvoje klavir i bubnjeve krenuli pretvarati u raskošnu i raskalašenu ritam mašinu. Nakon par vrlo brzih i živih stvari umirili su ritam s dvije melodiozne, gotovo pop balade, pa se nakratko činilo da će koncert krenuti u tom smjeru, no nakon toga oboje su se vratili u brze vode. Rachel kao da se ubacila u još višu brzinu i pokazala da je, iako vrlo mlada, uistinu sjajna pijanistica, s izvrsnom tehnikom, brzom imaginacijom i dostatnim iskustvom. Početno zadane fraze s lakoćom su se u svakoj skladbi razgrađivale u izvrsnoj improvizaciji, tako da smo dobili prvorazrednu večer dinamičnog, modernog jazza. Eckroth i Hadfield zajedno sviraju i snimaju već pet godina i odlično se razumiju. Okrenuti na pozornici jedno prema drugom, klavirom prema bubnjevima, pokazali su da im je primaran uzajamni kontakt na sceni. Muzička pitanja i odgovori, pogledi i osmijesi, ljepota njihove komunikacije, sve se to i čulo i vidjelo. Sasvim nadahnutom i razigranom, doista iznenađujuće dobrom jazz svirkom potpuno su osvojili publiku. Bio je to možda ponajbolji koncert festivala, iznimnog ugođaja, nakon kojeg je uslijedio i izvrstan jam session.

Treću večer nastupio je možda najjači sastav festivala, koji predvodi američki saksofonist Donny McCaslin. On nije rob jazza, slobodu muziciranja shvaća šire, pa se ne libi drugih žanrova, pa tako ni rocka i popa. Uostalom, to potvrđuju i njegove suradnje s Davidom Bowiejem s kojim je snimio i Bowiejev posljednji album "Black Star".

Upravo je skladbom "Lazarus" s tog albuma koncert i počeo. Ispalo je to vrlo emotivno jer je i klavijaturist na sceni, ujedno i mag elektronike, sjajni Jason Lindner, također radio na tom albumu. No, na sceni su bili još i odlični basist Jonathan Maron, otkačeni momak kojeg smo upoznali i na ranijim večerima kad je uz polaznike seminara svirao na jam sessionima i bodrio ih svojom čvrstinom. Na bubnjevima je bio Antonio Sanchez, muzički i životni pratilac umjetničke direktorice festivala Thane Alexe i danas jedan od najboljih (ako ne i najbolji) jazz bubnjar svijeta. Već samo njegovo prisustvo na sceni osnažuje ozbiljnost festivala, a njegova svirka, sasvim svejedno da li tek neprimjetno sekundira ili agresivno mijenja ritam i muzički smjer ili pak sasvim čudesno solira, uvijek je meka i odmjerena, a istovremeno čvrsta i odlučna. Divno je kad tako velikog bubnjara – i nemojmo zaboraviti, skladatelja – raskošnog talenta i imaginacije imate priliku vidjeti na pozornici koja sama po sebi nije osobito važna, kako svira pred "običnom" publikom (a ne sofisticiranim "posvećenim" slušateljstvom) i pritom daje baš sve od sebe, što se u svakom djeliću njegove svirke snažno osjeća. Veliki muzičar.

Uz njih je nastupila i Thana, koja je i na jazz sessionima pokazala da svoje iznimne glasovne mogućnosti ne prestaje dalje razvijati. Vrlo je atraktivan bio njen nastup uz saksofon Donnyja McCuslina. Prvo ga je vokalizama pratila unisono, a onda su krenuli u dvoglasja, u konverzaciju i improvizacije. Oboje su u tim su svojim duelima pokazali zavidnu tehniku i muzikalnost, a kako se služe i elektronikom, uistinu su ostvarili silno atraktivne sonične simbioze.

Šuškalice, zvrčke, zvončići...

Duša festivala bio je James Haddad, veliki, iskusni bubnjar i perkusionist zavidne karijere. Pozvan i predstavljen kao glavni mentor polaznicima muzičkih seminara koji su se odvijali dopodne i popodne u predivnom, nedavno obnovljenom lopudskom Kneževom dvoru, Haddad je jednako bio prisutan i na večernjim koncertima. On nikako nije samo jazz glazbenik i njegova ga je vještina stavila uz bok mnogim velikim i jazz i pop i rock glazbenicima. Haddad se na lopudsku pozornicu penjao svih večeri, kako tijekom jam sessiona, u kojima je silnom energijom sokoleći mlađe kolege na sceni djelovao poput kakvog gurua, tako i uskačući u "službene" koncerte, na koje je svojim upadima divnim, zanimljivim instrumentima unosio zanimljiv nemir.

Šuškalice, zvrčke, kojekakvi doboši, zvončići, trenice jer, kako nam je pokazao, po svemu se može svirati, iz svega se može proizvesti zvuk. I to je činio vrlo atraktivno. Kad je kao gost na koncertu Rachel Eckroth i Johna Hadfielda na nekom uvijenom, izduženom, dugačkom federu počeo svoj solo uvod, vjerojatno je svakom u punom gledalištu postalo jasno što je zadaća jednog perkusionista. Haddad je i tražio i izmišljao nove zvukove, kombinirao ih s nepreglednim plesom ritmova kojima vješto barata, stalno se poigravajući svojim inovacijama. Sjajna su bila iznenađenja kojima je Haddad hranio publiku, podizao atmosferu i bodrio kolege muzičare na sceni, vidljivo pritom uživajući u svakoj sekundi nastupa.

No, Haddad je usto i vrlo ozbiljno shvatio svoju ulogu glavnog mentora. Veliko je njegovo predavačko iskustvo na Berkleeju i drugim sveučilištima po Americi, a bio je i jedan od Sanchezovih profesora. Uostalom, u svom nastupu na koncertu posljednje večeri festivala Sanchez kao da je potvrdio svoju vezu s Haddadom završivši impresivni solo polaganim usporavanjem i stišavanjem svoje bubnjarske baterije na način da je doslovno stružući palicom utisnuo i ugasio zvuk u jednoj od činela.

Četvrti Ponta Lopud Jazz Festival donio nam je dobre koncerte i zanimljiva muzička druženja, sjajnu atmosferu i zadovoljnu publiku. James Haddad vodio je svakodnevne radionice, a ono što je danju predavao, polaznici seminara rasviravali su uvečer. Svi su se mentori uključivali u seminare, preuzimali polaznike, radionice su ključale, a mladi muzičari imali su četiri dana prilike učiti od majstora, družiti se s njima po čarobnim lopudskim plažama i dobrim restoranima, da bi navečer, nakon atraktivnih koncerata, na jam sessionima pokazali što su usvojili. Ponta Lopud Jazz Festival je sazrio, a Thana Alexa dokazala da joj festival nije nekakav usputni "pet project", nego da gradi ozbiljnu edukativnu platformu koja može stajati rame uz rame uz njena druga visoka postignuća.