Druga večer INmusica započela je nastupima zagrebačkog Mašinka i vojvođanskog Atheist Rapa u maniri punka koji su, logično, slijedili i kalifornijski hardcore pankeri NOFX. Atheist Rap, srodnici i prijatelji Hladnog piva, bili su bitno uvjerljiviji od NOFX-a, žešći, duhovitiji i nabrijaniji od slavnijih kalifornijskih rođaka koji se već godinama švercaju na račun Bad Religiona i drugih pionira američkog hardcore punka.
Nakon lekcije koju su nam očitali Iggy & The Stooges , nemoguće je ufurati se u punk kako ga zamišljaju i sviraju NOFX. Patetično, rekli bismo, a viceve o prdežima ionako nikada nisam shvatio.
Antenat iz Zagreba još je jedan bend čija fuzija reggae, ska i srodnih world music žanrova baca na ono što čini Manu Chao ili ono što su uvjerljivije i smislenije prije tri desetljeća činili Haustor. U ideji, pa čak i glabenički, Antenat je simpatičan pokušaj, ali pod hitno bi trebali promijeniti frontmena koji koliko-toliko funkcionira na engleskom, ali ne i na hrvatskom jeziku.
Nešto slično može se konstatirati i za indie-rock bend Dikta koji pokušava, ali tek povremeno uspijeva igrati ulogu nebitne islandske inačice Coldplaya.
Simpatično, no ne i više od toga, pa moram priznati da sam se prije izlaska Arctic Monkeysa, najvažnijeg britanskog benda osnovanog u 21. stoljeću, koji je svoj nastup pola sata prije ponoći otvorio novom pjesmom “Do I Wanna Know” pa zaplovio burnim vodama psihodeličnog rocka i maticom post-punka, najbolje zabavio uz D Elvis, shlock impersonifikaciju Elvisa Presleyja u režiji Marija Kovača.
Zabavno do bola trbušnih mišića, posebice kad se Mario i njegov bend uhvati Elvisovskih verzija drugih klasika poput “Personal Jesus” Depeche Modea.
Arctic Monkeys opravdali su ulogu headlinera na ovogodišnjem InMusicu zahvaljujući hitovima sa prethodna četiri albuma.