Koncertni triptih Mate Škugora u Laubi, nakon Josea Gonzaleza u srijedu i Marca Almonda u četvrtak na “Yammatovo”, trećim nastupom u Zagrebu zatvorili su Mercury Rev. Ne znam kako drugima, ali osobno mi se Lauba pokazala kao potencijalno funkcionalan koncertni, a ne samo izvrstan izložbeni prostor. Naravno, pod uvjetom da je pozornica dovoljno visoka, a razglas dovoljno glasan kao na Marcu Almondu i Mercury Rev, što nije, kako kažu prijatelji i kolege, bio slučaj zimus na Marku Laneganu.
Teški zastori nasuprot pozornice ili stropna zavjesa, zbog visine prostora, primirile bi “plivanje” zvuka, ali ni ovako nije kritično zbog ciglenih zidova pa bi uz primjerenije riješene toalete Lauba mogla postati perfektan koncertni prostor nalik dvorani u bečkom Museums Quartieru u kojoj sam svojedobno gledao Briana Ferryja i Vana Morrisona. Igrom slučaja i zagrebačka Lauba kao “kuća za ljude i umjetnost” i bečki MuseumsQuartier kao “mjesto uživanja u umjetnosti i životu” bivše su konjušnice, a danas vanredno lijepi prostori za širok spektar umjetničkih događaja.
Arhitekturom me Lauba podsjetila i na nešto manji klub u predgrađu Venecije u kojem sam početkom milenija po prvi put uživo gledao i slušao upravo Mercury Rev pa mi se dogodio pravi mali deja vu kad su na Laubinu pozornicu u izmaglici ljubičaste rasvjete stupili gitarist Grasshoper, pjevač Jonathan Donahue s bocom vina i njihovi kolege uz uvodne tonove skladbe “Queen Of Swans” s novog albuma “The Light In You”.
Već je iz nje, a pogotovo iz treće po redu, “Autumn's In The Air” bilo jasno da nas ne očekuje adrenalinska groznica kao dvije večeri ranije u Tvornici kulture na nabrijanom i prljavom blues-rock bendu Left Lane Cruiser nego mnogo suptilniji koncert pastoralne ljepote i snolike atmosfere s ipak moćnim krešendima koji su se doimali poput rasprskavanja tisuća boja čemu je pridonijela i meka, prigušena rasvjeta.
Premda Donahueov vokal ulazi u red onih koje ili obožavate ili ne podnosite – osobno spadam u prvu kategoriju – nemoguće je poreći njegovu eleganciju, kako glasa, tako i scenskih pokreta nalik labuđem letu. Povremeno se moglo prigovoriti da Mercury Rev, što bi se reklo, umiru u ljepoti, no oni su od ključnog albuma karijere “Deserter's Songs” i narednog “All Is Dream” postali sastav koji se najviše približio idiličnoj ljepoti mirnog oceana nad kojeg se tek nadvija oluja. A kad oluja stigne, osjeti se to i u njihovoj glazbi koja u trenu postaje dramatična, uzburkana i snažna poput orkanskih valova koji preplavljuju publiku, ali ne okrutnom hladnoćom nego razgaljujućom toplinom.
>>> FOTOGALERIJA
Stoga me nije iznenadila izjava dobrog prijatelja koji mi po završetku koncerta reče kako bi se najradije rasplakao koliko mu je bilo lijepo, ali da jednostavno ne zna plakati pa je kući otišao s osmijehom od uha do uha. Doduše, donekle stoji komentar kolege Ilka Čulića da Mercury Rev lagano zapadaju u zamku prog-rock bendova koji u jednom trenutku od progresivnog postanu pomalo zastarjeli sastav. Ipak, ne bih posve potpisao takvu konstataciju su Mercury Rev – potvrđeno u Laubi – jedan od rijetkih, doista impresivnih psihodeličnih rock bendova koji je posve raskrstio s nervoznjikavim i konfuznim alter-rockom s ranih albuma. Da sam bio high od neke droge bilo bi mi još krasnije, no i ovako je bilo divno, posebice u drugom dijelu nastupa s antologijskim pjesmama “Tonite It Shows”, “Holes”, “Tides Of The Moon” i “Opus 40” između kojih se fino smjestila i nova skladba “Central Park East”.
Na bisu izvedene “Goddes In A Hiway” i zaključna, meni možda najdraža “The Dark Is Rising” bile su blistava katarza zamalo veličanstvenog nastupa, a potonja je naslovom – premda Mercury Rev to nisu ni znali – bila i više nego znakovita jer baš u tom trenu stigla je vijest kako na koncertu mojih prijatelja, Eagles Of Death Metal u pariškom klubu Bataclan, teroristi ubiše dvadesetak i zatočiše stotinjak taoca. I dok smo mi umirali u ljepoti Mercury Reva u još uvijek mirnom Zagrebu, dotle su naša rokerska braća i sestre doslovce ginuli na koncertu Eagles Of Death Metal. Crni mrak se nadvija nad našim svijetom koji nepovratno tone u kaos i sve što nam ostaje jest bijeg u snove kakve su nam priuštili Mercury Rev.