Kad sam prije nešto više od tri godine, negdje na Ilici blizu Črnomerca, sreo Psihomodova bubnjara Tigrana, jadao mi se kako je sve manje posla, odnosno koncerata. Toliko je turobno zvučao da sam se uplašio kako Psihomodo neće dočekati tridesetu obljetnicu postojanja, barem ne s nekim velikim nastupom. A onda se dogodila “Donna”, megahit singl izvučen iz naftalina pa skockan za jako dobar novi album “Ćiribu ćiriba” s kojeg je u eteru zasjala i “Bejbi”, da bi se na njihovim krilima u proljeće 2014. godine složio i rasprodao mali Dom sportova. Psihomodo su opet bili “in”.
Bogu hvala, rekao bih, jer je takav razvoj događaja omogućio da se Psihomodo na tri dana “ulogori” u Gavelli kako bi radno i snimanjem live albuma proslavio dvadesetu obljetnicu studijskog “Unpljugd” albuma. Moram priznati da sam se jako razveselio koncertima Psihomoda u Gavelli jer album “Unpljugd” radio sam s bendom kao izvršni producent i urednik u Croatia Recordsu, a spomenuti je objavljen je pod mojom tadašnjom podetiketom T.R.I.P. Records. Vratila me ta najava u dane tih veselih studijskih snimanja s bendom u Dubravi kad smo Gobac i ja mlatili po klaviru bez imalo šanse da pogodimo makar jedan ispravan akord. Srećom, na snimanjima je bio i uvijek skulirani i polivaletni Kuzma koji je fenomenalno ubacivao klavirske, orguljaške i puhačke dionice, što je “Unpljugd” uzdiglo do razine boljih unplugged albuma, čak i u okviru svjetske produckije.
Stoga sam bio siguran kako ni ujesen 2015. godine u Gavelli ništa neće poći ukrivo. I ne da nije pošlo, nego su moja visoka očekivanja nadmašena. Taj Kuzma koji nikako da ostari - i drugi dečki iz benda izgledaju kao da se, kako je konstatirao i sam Gobac, drže u formalinu - ponovno je saksofonom, klavirom i orguljama “filao” prostor koji bi inače punila dva glazbenika i povrh toga povremeno dirigirao dodatnim trima puhačima. Brada za akustičnom gitarom također je svirao kao da su na pozornici njih dvojica, a ritam-sekcija Tigra-Šparka, uz pomoć Malog Šparke na udaraljkama, pouzdana kao u uvijek. Gobac, naravno, pun šala na svoj i račun publike, pravi dobri duh Zagreba i hrvatskog rock'n'rolla.
A kad smo već kod rock'n'rolla, Psihomodo i nakon više od 30 godina postojanja izgleda i zvuči mladenački, a opet iskusno koliko to može biti samo bend koji je pregazio tri desetljeća opstanka na balkanskim razvalinama. Ovdje rock'n'roll u pravilu nije trebao ni poniknuti, no Psihomodo nas je i u Gavelli - kroz hitove u rasponu od “Natrag u garažu” do “Letećeg odreda” - podsjetio zašto su “naši bendovi” ovdje nekoć bili The Velvet Underground i T. Rex, Ramonesi i Sex Pistolsi, Stonesi i Doorsi. Može kod Psihomoda punk, glam-rock i psihodelija, a može i rhythm & blues, soul pa i gospel ako zatreba. I to sve akustično, brzo i lako, gotovo bez pauza između pjesama, osim kad nas je Gobac nekom svojom šalom poželio nasmijati, što mu je redovno i uspijevalo jer je, otkako je prvi put čuo punk pa sve do danas, ostao dečko iz predgrađa s obje noge na zemlji, sretan da si može kupiti nove starke.
Doduše, trebalo je doći do “Ja volim samo sebe” na početku druge polovice koncerta - dugog ravno 30 pjesama u cca 120 minuta svirke - pa da publika skoči na noge, ali ponajprije zato što smo u kazalištu pomalo uštogljeni, a i unplugged koncerti obično počinju mirnije i pomalo režirano. U tu svrhu zastor s genijalnim vizualizacijama - “dok sviramo laganice pa nas je sram”, kako reče Gobac - bio je prekrasan, a nikako ne valja u radost za oči i uši ne ubrojiti “Napalm djevice next generation”, kako reče Gobac, odjevene u uniforme nalik onima japanskih školarki i djevojački zbor Mozartine.
>>> FOTOGALERIJA
Očekivano, sve je završilo u eksploziji sjajnog raspoloženja i publike i benda s “Ramonom”, “Pinokijem”, “Nebom i “Sexy magazinom”, nakon kojeg je uslijedio bis od čak šest pjesama. Naravno, našlo se mjesta i za ključne skladbe Psihomoda realizirane između “Unpljugda” i “Ćiribu ćiriba” i kad se sve zbroji i oduzme - u to su nas svirkom u Gavelli, ali i onom u Domu sportova prije godinu i pol uvjerili dečki iz Psihomoda - ispada da su pedesete nove tridesete, odnosno da su četrdesete najgora dekada u životu rockera.
Jedino me muči zakaj oni izgledaju kao da su fakat bili u formalinu, a ja kao da me pregazio kamion, ali to nema veze s koncertom pa nećemo o tome. Za kraj samo jedno pitanje: zašto koncerti u zagrebačkim kazališnim dvoranama uvijek zvuče bolje nego oni u zagrebačkim klubovima? Nije vrag da je toliko teško i skupo srediti akustiku u klubu da bude poput one u Gavelli.