Netflixov film „The Weekend Away” postao je instantni hit i od objave 3. ožujka je već dospio na globalni broj jedan najgledanijih filmova na toj gigantskoj streaming platformi. Osim što je sniman u Splitu, te što u njemu glume naši Iva Mihalić, Marko Braić, Adrian Pezdirc, Amar Bukvić i drugi, soundtrack filma sadrži pjesmu za koju je riječi napisao fotograf Mario Lalich.
Ime pjesme je „U plavu zoru”, a izvodi ju portlandski bend Pink Martini, koji sebe zbog mnogobrojnog članstva i obilja instrumenata naziva mini orkestrom. Pjesma je prvotno objavljena 2004., a na špici filma se našla njezina instrumentalna verzija. Ipak, original sadrži Lalicheve riječi, koje Amerikanci pjevaju - na hrvatskom.
Jedina je to pjesma koju je Lalich ikada napisao, a otkriva nam i pozadinu cijele priče.
- Od 1987. do 1991. sam živio u New Yorku, a onda sam preselio u Portland. Danas, kad se osvrnem, mogu reći da je to možda bio i najljepši dio mojega života. U to je vrijeme Portland bio veličine Zagreba, a ja sam tamo došao nastaviti svoju fotografsku karijeru. Grad je jako liberalan, bilo je jako puno mjesta za izlaske, a ljudi su bili divni. Družio sam se s jako puno muzičara, neko vrijeme i radio u barovima, pa sam tada među ostalim snimao i jednu naslovnicu za bend The Dandy Warhols. I danas sam prijatelj s njihovim pjevačem, a bio mi je i u posjeti u Hrvatskoj – prisjeća se Lalich.
Tako je ušao u glazbene krugove tog, kaže, „nevjerojatnog grada”. Nakon nekog vremena provedenog u Portlandu našao si je i fotografski atelje; u zgradi koja je nekada bila skladište iznajmio je jedan kat. A kat iznad njega iznajmio je pijanist Thomas Lauderdale, koji je u to vrijeme taman formirao Pink Martini.
- Thomas je klasično obrazovan glazbenik, nevjerojatan lik koji je na klaviru mnogo puta nastupao i sa simfonijskim orkestrima. Virtuoz. Imali smo puno zajedničkih prijatelja i stalno smo izlazili. Dok je okupljao bend, želio je da to budu najbolji ljudi, pa je neke od njih nagovorio da dođu iz New Yorka ili Tokija te presele u Portland. Od početka je htio da bend bude velika stvar – sjeća se Lalich.
Pink Martini je godinu i pol dana radio na svojem prvom albumu.
- Thomas je bio perfekcionist. To naše skladište je imalo drvene podove, pa sam stalno čuo kako dolaze, odlaze, vježbaju. U bendu ih je bilo oko 15. Između naša dva stana smo imali i jednu rupu pa bi se oni nekada i kroz nju spuštali do mene. Dok sam radio, nikada si nisam morao puštati glazbu jer su oni stalno svirali – priča fotograf.
Odmah nakon objave prvog albuma o Pink Martiniju je pisao The New York Times, a kritika im je generalno bila naklonjena.
- Bili su cijenjeni u umjetničkim krugovima od starta. Čudo su od benda. Svatko od njih je virtuoz na svojem instrumentu, klasični su glazbenici koji stvaraju neku novu muziku. Otkačeni su, imaju svoj đir. Thomas ih je godinama spajao, a svi su riskirali, neki od njih su samo zbog benda ostavili svoje poslove. No na koncu se to isplatilo – govori Lalich.
Pjesma „U plavu zoru” našla se na drugom albumu Pink Martinija.
- Često sam snimao bend, a i stalno smo i skupa izlazili. Oni su nekada radili partije u velikim dvoranama, u onom starom tipu dvorana u kojima se podovi pomiču od plesa. Svi su se oblačili u retro, u stilu 40-ih, 50-ih, a najviše 60-ih... Jednom me Thomas čuo kako s prijateljem telefoniram na hrvatskom i jezik mu se svidio, pa mi je rekao: „Ajmo napisati pjesmu na hrvatskom!”. Rekao mi je načelnu ideju, htio je da to bude nekakva mistična, tajanstvena impresija, ne nužno pjesma s previše priče. I onda smo nakon jedne zabave kasno u noći napisali pjesmu, onako, kroz razgovor. Ona je o ljubavnicima koji se rastaju, on odlazi od nje vlakom. Napisana je od srca, jednostavno – kaže Lalich.
Neko vrijeme nakon što su napisali pjesmu, on je otišao natrag u New York. Nekoliko godina nakon, Pink Martini je i objavio pjesmu.
- Pjevačica China Forbes me često zvala radi naglaska riječi, davao sam joj savjete i upute. Odlično je ona to svladala, čuje se da joj to nije materinji jezik, no svejedno je vrsno to odradila. Pjesma je bila hit, a Pink Martini je, primjerice, iznimno slušan u Francuskoj – priča.
Zašto baš u Francuskoj?
- Obožavaju ih po cijeloj Europi, stvarno su jako poštovani bend – govori.
A Lalichevu pjesmu obradila ju je i glazbenica Viktorija Novosel, koja je pobijedila na Supertalentu.
- Inče nisam obožavatelj takvih natjecanja, ali jako mi se svidjela Viktorijina verzija pjesme, koja je napravljena u elektronskom aranžmanu – kaže Lalich, koji se hobistički bavi DJ-ingom. - Tako da uživam u raznoj glazbi, od jazza do elektronike. Jedino s rockom baš nisam „na ti” – govori.
Inače, do pjesme „U plavu zoru” je za potrebe filma „The Weekend Away” došla jedna agencija, koja je baš tražila pjesmu na hrvatskom. Zanimljivo je da se u filmu kao pozadina jedne scene u restoranu čuje i „Samo jednom se ljubi” Ive Robića.
- Nisam siguran da je doista tako, no mogu pretpostaviti da je Thomas predložio i tu pjesmu. Prije šest ili sedam godina sam mu bio poslao CD Ive Robića – kaže Lalich.
Osvrće se i na sam film, pogledao ga je.
- Žao mi je što ne ide u distribuciju u kinima. Žanrovski to nije moj prvi izbor, no zadovoljan sam kako Split izgleda u njemu. To mi je važno jer je to moj rodni grad. Sve u svemu, počašćen sam što su izabrali „U plavu zoru” - kaže umjetnik, koji živi između Splita i Tučepa, a baš nedavno je imao izložbu svojih recentnih fotografskih radova u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti Josip Račić. I dalje fotografira, a u petak nastupa i kao DJ, na otvorenju skate parka u Tučepima.
Na koncu još malo govori o Pink Martiniju.
- Drago mi je što je film dodatno skrenuo pažnju na njih. Majstori su, sviraju s dušom. Teško je naći toliko školovane glazbenike, studiozne, koji opet rade nešto novo. Muzika im je nostalgična, a i dalje poletna. Svirali su, među ostalim, na Oscarima, pjesma im je u „Sopranosima”...Uspjeli su, i zaslužili su svaku minutu tog uspjeha – zaključuje Lalich.
Doista, biografija kolektiva Pink Martini jako je bogata. Jedna pjesma našla im se i u filmu „Gospodin i gospođa Smith”, a njihov album „Joy to the World” je soundtrack brojnih Starbucksova diljem svijeta, a u božićno se vrijeme on čak i prodaje u ovom najpoznatijem kafeterijskom lancu na svijetu.
Bojan Mušćet je nedavno za portal Glazba.hr u Los Angelesu razgovarao sa članovima Pink Martinija, koji su mu otkrili da, uz song na hrvatskom, imaju pjesme na još čak 15 jezika.
- Snimili smo pjesme na 16 jezika jer, jednostavno, volim kako pjesme zvuče na različitim jezicima. I China i ja studirali smo jezike, a ona ima nevjerojatnu sposobnost da precizno interpretira stihove na različitim jezicima. Smatram da živimo u multikulturalnom i multijezičnom svijetu i to treba respektirati. Prije pedeset godina mnogo je američkih umjetnika regularno izvodilo skladbe na različitim jezicima – rekao je Thomas Lauderdale Mušćetu, pa nastavio:
- Na primjer, Nat King Cole je snimio album na španjolskom jeziku. Da, mnogi su pedeset godina bili otvoreniji za pjevanje na jeziku koji nije engleski. Dinah Shore koja je u šezdesetima na televiziji značila ono što Oprah Winfrey znači danas, s Harryjem Belafonteom je kreirala 1965. godine show na osam različitih jezika. To danas ne možemo gledati u Sjedinjenim Državama. Kad smo bili na Tonight Showu s Jayom Lenoom, željeli smo svirati skladbu koja se izvodi za židovske blagdane “Ocho Kandelikas” koju pjevaju Ari Shapiro i China, no oni su više željeli da mi izvedemo “Santa Baby” - ispričao je osnivač benda.