Nakon Titove smrti uslijedilo je razdoblje nešto slobodnijeg književnog, novinarskog i glazbenog izričaja. Bio je to društveno-politički trenutak u kojem su stege i kontrola počeli popuštati, umjetničkim su se slobodama napokon odškrinula vrata i bilo ih je, kako kaže naš sugovornik, samo potrebno lupiti nogom da se skroz otvore. Električni orgazam bio je jedan od novovalnih bendova koji je učinio upravo to. Nizali su hitove poput Krokodili dolaze, Kapetan Esid i Igra rokenrol cela Jugoslavija, a u subotu, 7. studenoga, zajedno sa svojom gošćom, glumicom Anicom Dobrom, dolaze u zagrebačku Tvornicu kulture povodom objave novog albuma U magli sjaj i obilježavanja legendarne Distorzije. Upravo je nadolazeći koncert bio prilika za razgovor s frontmenom Električnog orgazma – Srđanom Gojkovićem Giletom.
Dio ste generacije koju je karakterizirao bunt, revolt i potreba da izađete iz nametnutih političkih i društvenih okvira. Osamdesete su, rekla bih, jedan vječni fenomen na koje mlađe generacije gledaju sa sjajem u očima, a starije često s nostalgijom. Kako se sjećate tog vremena?
Gile: Sjećam ga se kao perioda u kojem se odjednom dogodila neka velika eksplozija u našim životima. Kad smo snimili Paket aranžman, koji je bio naš prvi album, bili smo klinci, tinejdžeri. To nije bila neka eksplozija samo što se tiče nas, nego i što se tiče cijelog novog vala u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se druženja, prvog upoznavanja sa zagrebačkim bendovima, Haustorom, Filmom, upoznavanja s njihovim prijateljima...
Jedan ste od bendova koji je u Jugoslaviji predvodio novi val. Starije generacije vas doživljavaju kroz prizmu „pojave” koja mu je obilježila neke trenutke iz mladosti vrijedne sjećanja, mlađi vas doživljavaju kao legende jugoslavenske, novovalne i rock and roll scene. Kako vi doživljavate sami sebe?
Gile: Mi sebe nikad nismo pretjerano ozbiljno doživljavali. Uvijek sam se trudio da taj doživljaj samog sebe bude na nivou zajebancije. Ako počneš sam sebe ozbiljno shvaćati, to je zamka i put za ludilo, ta samoobmana obično ne završi dobro za onog koji se samoobmanjuje. Ja osobno taj imidž doživljavam kao dio nekog kreativnog procesa, on je neka vrsta uloge, ali tu ulogu trebaš ostaviti iza sebe jednom kad se završi koncert.
U 3. razredu srednje škole osnovali ste bend koji se zvao Hipnotisano pile. Paralelno uz to, zajedno s Ljubomirom Jovanovićem Jovecom i Ljubom Đukićem osnivate Električni orgazam. Zanimljivo je da ste na svojem prvom koncertu bili predgrupa sami sebi. Kako ste se ipak na kraju opredijelili za Električni orgazam umjesto za Hipnotisano pile? Što je Električni orgazam nudio publici, a da Hipnotisano pile nije?
Gile: Da, Električni orgazam osnovali smo u kafani Mornar, ja sam predložio ime, a tu su još bili i Ljuba i Jovec. U početku smo samo Jovec i ja bili dio oba benda. Na tom prvom koncertu gdje smo donekle bili, kako kažeš, predgrupa sami sebi, po reakcijama publike, koja je bila totalno euforična na nastupu Električnog orgazma, shvatili smo da je put Električnog orgazma put kojim trebamo krenuti. Mislim da je razlika u tome što su muzika i tekstovi Električnog orgazma bili mnogo autentičniji i spontaniji nego u Hipnotisanom piletu.
Sjećam se jedne emisije u kojoj je Snježana Banović rekla kako ste vi svi dio generacije koja je, u trenutku završavanja srednje škole, razmišljala o životnim planovima koji su graničili s ludošću. Klinci su htjeli biti redatelji, glazbenici, novinari. Danas imamo 18-godišnjake koji ne sanjaju, nego kalkuliraju i planiraju prilikom odabira svojih životnih puteva. Kako to komentirate?
Gile: Evo ja imam album koji se zove Letim, sanjam, dišem (smijeh). Ja sam bio ova prva opcija. Osobno sam nekako spontano slijedio svoj instinkt i želje koje sam imao, a to je da budem dio rock and roll benda, pod svaku cijenu. Ništa drugo me nije toliko privlačilo kao ta ideja. Poslije tog prvog albuma (Paket aranžman) i tih prvih koncerata dobili smo euforičnu povratnu reakciju i publike i kritike koja mi je bila vrlo snažna potvrda da je to to i da trebam nastaviti dalje tim putem. I nisam to požalio, s obzirom na svoje sklonosti ne vidim za sebe nijedno bolje zanimanje kojim bih se mogao baviti u životu.
Što mislite, što je to što ste uspjeli utkati u svoje pjesme što i dalje privlači generacije koje su rođene godinama nakon vaše zlatne ere?
Gile: Mislim da je odgovor autentičnost. To je nešto što publika prepoznaje, ne samo kod nas. To je nešto što i ja prepoznajem i što najviše cijenim kod drugih bendova. Bend mora imati nešto prepoznatljivo, autentični umjetnički izričaj, nešto što nije gluma ili imitacija nečeg drugog, nego nešto što do sada nismo čuli i vidjeli na takav način.
Ono što nam je ostalo od 80-ih, pogotovo što se tiče glazbe, ostavili su nam u to doba mladi ljudi. Ovog smo vikenda svjedočili tome da je upravo ta mladost na prijevremenim parlamentarnim izborima u Srbiji uspjela učiniti ono što se donedavno činilo nemogućim. Prepoznajete li u njima, u nekom drugačijem obliku doduše, svoju mladost?
Gile: To je nevjerojatan događaj na cijeloj planeti Zemlji. Nikad se nije dogodilo da klinci sruše jedan autoritarni režim nenasilnim metodama i kroz institucije. Uspjeli su se organizirati tako da svoju energiju i optimizam prenesu na mnoge ljude koji su godinama bili uspavani i nisu više imali nadu da će ikada više doći do političkih promjena. Generacija koja je ovo uspjela ovog vikenda u Beogradu je zaista jedna zlatna generacija. Apsolutno im se divim, poštujem i podržavam studentski pokret.
Vratimo se još malo u prošlost. Početak je 90-ih, u Zagrebu ste, srpski ste bend koji na svojoj novoj ploči surađuje s hrvatskom izdavačkom kućom. Afirmirali ste se kao bend u Jugoslaviji gdje su vas voljeli ljudi iz svih republika, a onda se u 90-ima Jugoslavija raspala. Kako ste kao bend preživjeli devedesete?
Gile: Tako je, u Zagrebu smo snimali album koji je trebao objaviti Jugoton. Međutim, situacija se zahuktava i postaje jasno da Jugoton neće objaviti album bendu iz Beograda. Moram priznati da sam ja bio jedan od onih naivnih koji je vjerovao da će se naći neko rješenje koje neće sa sobom povući nasilje i prolijevanje krvi na svim stranama. Svi iz benda smo vjerovali da će razum pobijediti. Ništa nas u toj cijeloj situaciji nije toliko pogodilo kao taj krvavi raspad u kojem je toliko ljudi stradalo jer iz toga ništa korisno nije proizašlo.
1992. skladali ste glazbu za film Crni bombarder u kojem je glumila Anica Dobra. Ona će zajedno s vama izvesti pjesmu Gde je Barbara sad i dvije pjesme iz Crnog bombardera – Svečane bele košulje i Hodam sad kao zombi na vašim nadolazećim koncertima. Kako ste došli na ideju da to bude upravo Anica Dobra? Je li to dijelom zbog suradnje iz ‘92. ili postoji neki drugi razlog?
Gile: Suradnja na filmu je nas na neki način spojila i zbližila, ja sam radio glazbu za tu priču u kojoj je Anica glumila Barbaru, glavnu žensku ulogu. Nekoliko godina kasnije pjevala je u pjesmama koje smo radili za Crni bombarder, od tad smo godinama, kad god smo se negdje sreli, pričali kako opet moramo snimiti neku pjesmu zajedno. Kad smo krenuli raditi nove pjesme za naš najnoviji album, postojala je instrumentalna tema koja se zvala Barbarina tema, iz filma Kako je propao rock and roll. Logično mi je bilo, s obzirom na to da je Anica zapravo Barbara, da ju pozovem i da snimimo tu pjesmu, kao i prateće vokale u pjesmi Nisi dobra devojka.
Povod za vaš koncert je promocija novog albuma U magli sjaj…
Gile: Tako je, povod tom koncertu u Tvornici je to što je izašao album U magli sjaj, ali i obilježavanje 46. obljetnice albuma Distorzija. U magli sjaj je album koji je nastajao jako dugo. U početku nisam ja donosio gotove pjesme, jer je to bio neki zajednički dogovor, nego smo Banana, Ljuba i ja pjesme radili od nule u studiju. Ipak, ja sam paralelno skoro 20 godina radio na nekim novim pjesmama i kad smo počeli raditi na tom novom albumu, došao sam bendu s tim svojim pjesmama, Banana je donio neke svoje dvije stvari i tako je, eto, nastao album U magli sjaj.
Što još publika može očekivati na nadolazećim koncertima?
Gile: Promocija albuma U magli sjaj i obljetnica Distorzije su neke dvije glavne teme, ali naravno, svirat ćemo i sve druge velike hitove s drugih albuma koje ljudi vole.
Koji album ili pjesma za vas imaju najveći značaj u karijeri? Na koje ste svoje radove najponosniji?
Gile: Kao svoju najznačajniju pjesmu izdvojio bih Krokodili dolaze, koju sam snimio s 19, a napravio ju možda čak i s 18 godina. Moja osobno najdraža je Kapetan Esid. Što se albuma tiče, Distorzija je naš najvoljeniji album. Ona je posebna jer nijedan album prije ni poslije nje nije na taj način eksplodirao i kod kritike i kod publike. Toliko euforična reakcija kod publike dogodila se, zapravo, samo s Distorzijom.
Kada biste jednim stihom iz neke svoje pjesme morali opisati vrijeme u kojem živimo, koji bi to stih bio?
Gile: To bi bio stih iz pjesme Igra rokenrol cela Jugoslavija: "Neka tvoja glava bude samo tvoja briga, ne daj da joj govore, neka sama otkrije."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....