Vjerojatno je teško naći nekoga u Evropi tko nije čuo i zapamtio napjev toreadorove arije iz Bizetove Carmen, makar nikada ne kročio nogom ni u jedno operno kazalište.
Ta je opera najpoznatije i najbolje, ali na žalost i posljednje djelo francuskog skladatelja Georgesa Bizeta (1838-1875), koji je nedugo nakon njezine praizvedbe umro kao 36-godišnjak, ne znajući za uspjeh koji će to djelo postići, jer je na praizvedbi u Parizu dočekano bučnim prosvjedima.
Kreativni proces
Publika netom uspostavljene Treće republike bila je užasnuta što je Bizet na pozornicu kao naslovnu junakinju doveo Ciganku (tada je pojam Romkinja bio nepoznat), k tome preljubnicu, tvorničku radnicu i švercerku.
Carmen, koju je Bizet napisao po istoimenoj noveli Prospera Mériméea, strukturirana je u četiri čina, po libretu Henrija Meilhaca i Ludovica Halévya. Premijerno je izvedena u Parizu 3. ožujka 1875. nakon dugog i kompleksnog kreativnog procesa, koji je trajao tri godine. Godine 1872. Camile du Locle i Adolphe de Leuven, intendanti Opére Comique u Parizu, ignoriraju loše reakcije na operu Djamileh i traže od Bizeta da sklada još jedno djelo.
Obojica su bila uvjerena da je glazba iz Djamileh majstorski napisana te da je jedini razlog neuspjeha opere loš libreto, zasnovan na poemi Namouna Alfreda de Musseta. Uzevši u obzir nekoliko tema, Bizet izražava interes za Meriméeovu novelu. De Leuven se početno opirao postavljanju tako teške teme na pozornicu, ali je pokleknuo pred entuzijazmom Du Loclea i samog Bizeta.
Preobrazba lika
Kasnije, kad je djelo već bilo dobrim dijelom napisano, Du Locle je bio taj koji je upozoravao na mogućnost da će se pariška publika uvrijediti, ali kako su ugovori već bili potpisani i angažman osiguran, bilo je nemoguće odustati.
Libreto se drznuo javno dotaknuti teme slobodne ljubavi u nižim društvenim slojevima, što je pojačalo licemjerno zgražanje finoga pariškog društva, koje je i te kako eksploatiralo kurtizane, a bordeli su cvali. Osim toga, donio je neuobičajenu i, za trajanje operne predstave vrlo brzu, preobrazbu glavnoga tenorskog lika don Joséa iz disciplinirana vojnika i kavalira u suluda kriminalca, što od svakog tumača te uloge zahtijeva izuzetnu prilagodljivost.
Jedan od razloga kasnijega trajnog uspjeha je pametna uporaba španjolskog folklora. Bizet je odbio posjetiti Španjolsku, objasnivši da želi skladati francusku operu na univerzalnu temu, a ne nužno španjolsku, ali s pečatom španjolskog melosa. U tom se smislu utjecaj španjolske glazbe osjeti u Habaneri, adaptaciji pjesme El arreglito Bizetova prijatelja i španjolskog kompozitora Sebastiána Iradiera (koji je 1860. komponirao prvi svjetski šlager: Palomu).
Ciganska opera
Tada je bilo uobičajeno da jedan skladatelj u svoje veće djelo, primjerice operu, uvrsti fragmente iz stvaralaštva drugog, njemu u čast. Usprkos Bizetovim prvotnim željama, slava će Carmen označiti kao matadorsku i cigansku operu par excellence i tako je usko vezati za Španjolsku. Bizet je Carmen koncipirao kao opéru comique, francuski žanr u kojem se između pjevanih točaka izgovaraju dijalozi humorističnog sadržaja. Bizetov prijatelj Ernest Giraud skratio je govorene dijelove i preobrazio ih u pjevane recitative.
Ta verzija, koja je dobila na glazbenoj dinamici ali izgubila na razumljivosti radnje, premijerno je izvedena u Beču 1876. i njome je Carmen poprimila konačan oblik, trijumfirajući u sljedećih nekoliko godina u Bruxellesu, Budimpešti, Sankt Peterburgu, Londonu, Stockholmu, Napulju, Hamburgu i New Yorku.
Plácido Domingo: Jedan od najboljih svjetskih tenora antologijski je Don José
Plácido Domingo, španjolski tenor u ulozi don Joséa, rođen je u Madridu 21. siječnja 1941. Njegovi roditelji, pjevači zarzuele (španjolske operete), iseljavaju u Meksiko 1950. On od malena prisustvuje predstavama u kojima glume njegovi roditelji, i sa pet godina već pjeva neke od pjesama s njihovog repertoara. Njegov prijatelj José Aguilar ga uspijeva nagovoriti da se okuša u operi. Igra razne sporedne uloge u Verdijevim operama dok 1961., u dobi od 20 godina, ne glumi Alfreda u La traviati u Monterreyu. Od tada razvija briljantnu karijeru jednoga od najboljih svjetskih tenora (nezaboravni su njegovi koncerti na otvorenom s Lucianom Pavarottijem i Joséom Carrerasom), a posljednjih godina pjeva i baritonske uloge. Iako skloniji verističkim operama i djelima Verdija i Puccinija, izvodi i Wagnera, zabavnu glazbu pa i tango. Od 2003. je akademik: izabran je za počasnog člana španjolske akademije umjetnosti Real Academia de Bellas Artes de San Fernando.
Elena Obrazcova: Među glavnim ženskim glasovima XX. stoljeća
Elena Vasil’evna Obrazcova, mezzosopranistica u ulozi Carmen u ovoj verziji Bizetove opere, jedan je od glavnih ženskih glasova druge polovice XX. stoljeća. Rođena je u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, 7. srpnja 1939., i od malih nogu pjevanju je poučava njen otac, inženjer i ljubitelj glazbe. Svoj talent razvija na Konzervatoriju u Lenjingradu te u Glazbenoj školi u Rostovu. U Boljšoju je 1964. prvi put nastupila u glavnoj ulozi, interpretacijom Marine u Musorgskijevoj operi Boris Godunov. Iste godine debitira u milanskoj Scali u Čajkovskijevoj Pikovoj dami. Sljedeća tri desetljeća glumi u velikim opernim kućama. Sada je umjetnička savjetnica intendanta Mihajlovskog kazališta u Sankt Peterburgu te vodi Kulturni centar Elene Obrazcove u kojemu poučava mlade umjetnike.
Carlos Kleiber: Proslavio se izvedbama Verdija, Bizeta...
Rođen u Berlinu 1930., umro 2004. u Konjšici u Sloveniji. Bio je sin austrijskog dirigenta Ericha Kleibera. Nacistički progoni prisilili su obitelj da se preseli u Buenos Aires, gdje se Carlos glazbeno obrazuje. Protiv volje svog oca postaje dirigent - debitira 1952. u La Plati. U Europi stiče slavu dirigirajući u Stuttgartu, Bayreuthu, milanskoj Scali, operama u Beču, Münchenu, londonskom Covent Gardenu... Majstorske izvedbe Verdija, Puccinija, Bizeta, Wagnera... učinile su ga jednim od najtraženijih dirigenata našeg doba.
Kurt Rydl: Zúńige koji se dugo pamti
Kurt Rydl, koji na ovoj snimci oživotvoruje lik Zúńige, rođen je u Beču 8. listopada 1947. Od rane dobi pohađao je Konzervatorij u toj nekadašnjoj carskoj prijestolnici. Zahvaljujući tome što vlada ruskim jezikom - budući da mu je majka iz Rusije - dobio je stipendiju Glazbene akademije u Moskvi, gdje nadograđuje svoju umjetničku izobrazbu. U svijetu opere debitira 1977. u Bečkoj operi. Od tada njegova karijera raste i postaje sve slavniji.
Isobel Buchanan: Proslavila ju je Mozartova Pamina
Isobel Buchanan rođena je u Glasgowu u Škotskoj 15. ožujka 1954., a 1971. počinje studirati na Kraljevskoj škotskoj akademiji za glazbu i dramu. Rano se počinje isticati kao pjevačica, pa 1974. zasluženo osvaja Governor’s Recital Prize. Sljedeće godine zamjećuju je dirigent Richard Bonynge i sopranistica Joan Sutherland i nude joj ugovor u Australskoj operi. U siječnju 1976. debitira profesionalno u ulozi Pamine u Mozartovoj Čarobnoj fruli, koju će pjevati više od bilo koje druge u svojoj karijeri. Osamdesetih godina doseže profesionalnu zrelost, pjevajući na najprestižnijim pozornicama svijeta, uz zvijezde operne scene i u najrazličitijim ulogama: Grofica, Pamina, Zerlina, Micaela, Norina, Gilda, Amelia, Helena… Živi u Devonu, udana je za glumca Jonathana Hydea i ima dvije kćeri.