KULTURAMA
Pavica Knezović Belan
Pavica Knezović Belan

Glazba koju mi otkrivaju vlastita djeca: King Princess, Harry Styles i Billie Eilish

Ono novo što oni slušaju ili stvaraju, bolje je od naših starih favorita. Osim možda Pixiesa
King Princess
 Jeanlouisfinch/Commons/Wikimedia
Objavljeno: 03. listopad 2020. 23:05

Mama! Jesi li čula novu pjesmu Harryja Stylesa? Zvuči pomalo poput Davida Bowieja." I fakat, prvi Harryjev solo singl "Sign of the Times", objavljen prije tri godine, bila je raskošna, divna balada koja je na trenutke snažno podsjećala na glazbu mog mrtvog heroja kojeg sam opsesivno slušala cijelu godinu nakon njegove iznenadne smrti. I bilo mi je drago što je moja opsesija ostavila traga na mojoj, tada 11-godišnjoj, kćeri.

No, i ona je mene uvukla u svijet svojih glazbenih idola. Dublje nego što sam očekivala. Gotovo sam razvila infantilan interes za cijeli univerzum suvremene pop produkcije okrenute tinejdžerima. I ono što sam do prije nekoliko godina s prezirom odbacivala, sada je bilo visoko pozicionirano na mojim playlistama. No, ja sam ispala banalna - mene je zanimala komercijala koja je vrištala odasvuda - Taylor Swift, Miley Cyrus, Lana Del Rey... koju sam ipak doživljavala "svojom".

Prava stvar se, ipak, događala na YouTubeu, gdje su neke tužne djevojčice uz ukulele svoja depresivna stanja dijelile s cijelim svijetom. Među njima je bila i Billie Eilish, čije ime ispočetka nikako nisam mogla zapamtiti, dok smo njezinu pjesmu "Bellyache" nebrojeno puta slušali na našim putovanjima prema moru. U trenutku kada je Eilish postala globalni fenomen, u našem domu postala je vrijedna prezira. Kao da se moja tinejdžerica našla uvrijeđenom što je njezina omiljena pjevačica postala hit svima. A kada je cijeli svijet obratio pozornost na tu neobičnu djevojčicu, i ja sam pozornije poslušala "Trbobolju", shvativši da se u pjesmi govori o djevojci koja je ubila svog ljubavnika. Oh, kakva neočekivana umjetnička sloboda za tako mladu dob....

Kažu da odrastamo konfrontirajući se s vrijednostima naših roditelja, bildamo svoje osobnosti suprotstavljajući im se.

Popularna glazba mojim roditeljima ništa nije značila; imali smo tek nekoliko kazeta s pjesmama sa Splitskih festivala, koje su stajale na hladnjaku. Ponekad mi se čini da meni popularna glazba još uvijek previše znači, kako je količina moje identifikacije s onim što slušam neprimjerena za moje (pozne) godine, da se to nekako pogrešno pokušavam održati mladom. I da je to prisvajanje glazbe koju slušaju moja djeca možda posljednji stadij bolesti, u kojoj, srećom, nisam sama, jer u tome često participira i moj muž, koji ide čak i korak dalje pa uz ukulele pokušava skinuti neki od recentnih hitova u našem domu.

Poput "Watermelon Sugar", neodoljivo sladunjavi ljetni hit (ponovno) Harryja Stylesa, koji je ovoga ljeta gotovo postao obiteljska himna. Posljednji kamenčić u našoj glazbenoj infantilizaciji bilo je ovoljetno otkriće pjevačice koja bi trebala pratiti Stylesa na njegovoj europskoj turneji, i na čiji koncert u Beču Megi žarko želi ići. Dvadeset joj je godina, nastupa pod imenom King Princess, deklarira se kao nebinarna osoba, otvorena je lezbijka, i radi apsolutno savršenu pop/plesnu glazbu. I dok je naša, sad već gimnazijalka, dosad već lakonski prešla na neku novu glazbu, njezini su roditelji ozbiljno zapeli na svojoj novoj glazbenoj fascinaciji koju nam je otkrila - vlastita kći!

Pa zar stvari ne bi trebale ići suprotnim pravcem? Mi bismo svojoj djeci trebali otkrivati ono što je dobro, vrijedno, zanimljivo... iz širokog polja (pop) kulture? Naravno, to nije jednosmjerni proces. No možda je neka nova kulturološko/društvena situacija. Mi se, roditelji, još uvijek nismo u potpunosti oprostili od glazbe i zabave koju diktira mladost, a naša djeca već polako osvajaju taj isti prostor. I ono novo što oni slušaju ili stvaraju, bolje je od naših starih favorita. Osim možda Pixiesa, na koje smo obje ovoga kasnog ljeta žarko željele ići.

Preporuke

Čitam:

"Korekcije" Jonathana Franzena To je knjiga koju sam kupila i počela čitati prije 17 godina. Stala sam nakon 150. stranice jer sam tog ljeta upoznala muškarca koji će uskoro postati moj muž.

Slušam:

Miley Cyrus "Midnight Sky" ultimativan je hit ovoga ljeta, baš kao i njezin recentni cover "Heart of Glass" grupe Blondie. Sjajna je ta njezina furka na sedamdesete.

Gledam:

"Vučji odgoj" Serija Ridleyja Scotta malo je pri kraju zapela s prikazom unutarnjeg života androida. No, i dalje je to odličan komad televizijske znanstvene fantastike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. rujan 2021 17:14