U sklopu svoje "Good to See You" turneje, glazbena ikona te ujedno i jedna od najbitnijih ličnosti u povijesti punk i hardcore glazbe, pjevač i um iza Black Flaga i kasnije Rollins Banda, Henry Rollins se vratio u Zagreb i usprkos tome što je poznato izjavio da je "rekao sve što ima za reći", dva i pol sata zabavljao rasprodanu Tvornicu Kulture. Naravno, Henry je pritom mislio na glazbeno stvaralaštvo, a ne na anegdote, motivacijske poruke, razne priče iz američkog glazbenog podzemlja osamdesetih, vrhunac slave devedesetih i ostale pripovjetke. Upravo je te neizostavne stavke svog života svojim nezamjenjivim iskustvom na sceni, poznavanjem glazbe, kreativnošću, bijesom, ali i osjećajnošću potpomognut mozak na površinu izbacio u obliku nekoliko bestsellera, radio emisija, dokumentaraca i turneja nastupa uživo.
Pred Zagrebačku je publiku u svom poznatom intenzivnom stilu istrčao i podsjetio na posljednji put kada je došao u ove krajeve, odnosno, na InMusic 2016. i to sa svojim rock-mjuziklom Gutterdammerung koji se na duge staze baš i nije proslavio. U dva i pol sata napetog nastupa bez ijedne pauze, Rollins je uz pokoju kapljicu znoja podijelio čak i previše sa zagrebačkom publikom. U roku nekoliko uvodnih minuta pokrio je brojne teme, od kratkog osvrta na pandemiju i kako je naučio cijeniti ljude različitih stavova, pa do posjete ranjenim američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu te Americi tijekom mandata Ronalda Reagana.
Kroz svoj nastup u Tvornici Kulture u više se navrata osvrnuo na pridruživanje Black Flagu i ispričao već ispričane priče o audiciji, prvim turnejama i sl. Također, podijelio je nekoliko anegdota sa "zlih" ulica na kojima je provodio vrijeme u svojoj mladosti, često upirajući prstom na trenutačne probleme s društvom u Americi, kritizirajući i predsjednike. Dva i pola sata intenzivnog Rollinsa koji je bez stanke ili kapi vode držao zagrebačku publiku konstantno zainteresiranom treba čuti i ako ste zagriženi obožavatelj njegove glazbene karijere ili netko tko nije upoznat s njim. Vjerujem da se u njegovom "stand upu" može naći nešto za svakog. Rezerviran i samozatajan, ali opet abnormalno energičan i pričljiv, Rollins nosi 40 godina karijere na leđima. U svojoj 62. godini života, skupio je dosta iskustva i kredibiliteta da prenosi poučne priče mlađim generacijama, ali se često preda komediji i priča o aukcijama ploča putem eBayja, mladom Fincu koji mu je provalio u kuću i ostalim bizarnim situacijama, a i sam po sebi je percipiran u javnosti kao duhovita osoba popraćena oštrim imidžem.
Budući da sam bio jedan od mlađih posjetitelja ove Rollinsove "predstave", vrlo vjerojatno sam za njegovo postojanje i stvaralaštvo saznao kasnije od ostalih u publici. Dok je netko prolazio kroz adolescentski bijes bok uz bok s gnjevom i bukom Black Flaga osamdesetih ili pak spoznao sebe pomoću agresivnih albuma Rollins Banda kao što su "The End of Silence" i "Weight", meni su navedeni albumi bili svojevrsna lektira koja mi je pomogla da shvatim Rollinsov značaj i doprinos punku, kasnije alternativnoj kulturi i naposlijetku - glazbi generalno. Dok su oni stariji Rollinsovi poklonici smatrali da je oskvrnuo svoje ime eksponirajući se široj javnosti i pokazujući emocionalnu i osjećajnu stranu kakva nije bila dobrodošla na tadašnjoj "sceni", osobno Henryja Rollinsa imam već duže vrijeme percipiranog kao osobu koja je ambasador spomenutog "uradi sam" duha punk i hardcore glazbe. Nekog tko je godinama naporno radio i probijao se iz smrdljivih kombija za turneje i podruma do spotova na MTV-u i svjetskih turneja, te usput dospio na stranice fitness časopisa, napisao hit memoare "Get in the Van", glumio u nekoliko hollywoodskih uspješnica ili bio maneken za Apple i Calvin Klein se ne smije grditi zbog napuštanja svoje matične scene, već cijeniti jer je približio te neizbježne punk korijene široj masi.