Povratnički album suosnivača Haustora i lidera Vještica nudi ležerno i romantično, nostalgično i autoironično putovanje s dovratka starosti u vrt mladosti i natrag, uz razigranu glazbu na potezu od Međimurja preko Kariba do Anda te od sunshine popa preko novog vala do world musica.
Dvije godine prije negoli je HDZ postao desničarski SKH, klerikalizam zamijenio komunizam, a nacionalizam smijenio socijalistički kolektivizam, Srđan Sacher je s Vješticama objavio hit-singl i istoimeni album "Totalno drukčiji od drugih" pa, valjda zaključivši da za njega kao drukčijeg od drugih ovdje baš i nema sreće, dignuo sidro i godinama putovao i živio po Danskoj, Češkoj, Njemačkoj, Boliviji i Portugalu.
Svako toliko se vraćao u Zagreb i skladao glazbu za brojne dokumentarce, serije, animirane filmove i kazališne predstave te time održavao skladateljski kontinuitet. Unatoč tome, album "Biser, ambra, jantar" sastava Sacher ulazi u sferu najduže iščekivanih povrataka jer u pravoj glazbeničkoj "akciji" te pisanju, skladanju i snimanju novih pjesama njegov vlasnik nije bio još od albuma "Bez tišine" (1991) Vještica.
Dakle, otprije rata. Reputacija jednog od najosebujnijih autora i glazbenika hrvatskog i jugoslavenskog novog vala - ključna za postanak nekih od najvažnijih i najpopularnijih pjesama Haustora iz kojeg izlazi uoči snimanja albuma "Bolero" (1984) da bi pet godina poslije, nakon manje poznatih sastava Brojani i Dee Dee Mellow, osnovao bitno uspješnije Vještice zajedno s Borisom Leinerom i Mladenom Juričićem Maxom - automatski povlači pitanje kako se "Biser, ambra, jantar" nosi s albumima Haustora i Vještica.
Sacher, definitivno, nije izgubio žicu za melodije u koje nonšalantno uklapa niz stilova; od West Coast psihodelije, soft rocka, folka i sunshine popa iz 60-ih i ranih 70-ih preko novovalovske estetike 80-ih do world music začina s obronaka Međimurja i Zagorja, padina Anda i obala Kariba. Zgodno je i što, unatoč čestim izbivanjima iz Zagreba, nije u stihovima zaobišao kajkavštinu po kojoj je i ranije bio poznat.
Zbog nje i stihova o (ne)uzvraćenim ljubavima - s kojima sebe i slušatelje pita ima li šansi "za repete" - nove Sacherove pjesme prizivaju duh Zagreba iz doba omeđenog njegovim hitovima "Moja prva ljubav" i "Totalno drukčiji od drugih". Prema senzibilitetu spomenutih, kao i najradiofoničnijih pjesama s prvih dvaju albuma Vještica i Haustora, upravljen je i kurs "Bisera, ambre, jantara", tek s izuzetkom prijelomne i mračnije "Za bolje ne znam" koja korespondira s Bowiejevom "Lazarus".
Sacher (bas), Miljan Bakić i Ivan Beuc (gitare), Dragan Brkljačić Faca (bubnjevi) i producent Zvonimir Duper Dus (klavir, melodika, Wurlitzer) zajedno s gostima (Boris Leiner, Damir Prica, Zoran Zajec i Hrvoje Rupčić) osigurali su šarolike glazbene podloge preko kojih se provlači nostalgija za 80-ima u kojima smo sanjali bolju budućnost koja nam nikada nije stigla i životna filozofija prema kojoj je u ovim neizvjesnim vremenima ljubav obitelji i prijatelja jedina zastava vrijedna poštovanja.
Glumac Filip Riđički donekle egzaltiran, no više svoj nego u bendu Lika Kolorado. Snažniji iskorak u nepoznato, više avangarde po kojoj je Sacher također bio poznat, veći pomak u odnosu na Vještice te cinična razgradnja onoga što nam se dogodilo tijekom proteklih tridesetak godina, kao na albumu "Ostrvo ledenog kita" Šumskih, ne bi bili naodmet. Umjesto toga Sacher nudi romantično i ležerno, sjetno i autoironično putovanje s dovratka starosti u vrt mladosti i natrag. Ne više, ali ni manje od toga na albumu složenom poput retro-torte iz 80-ih.