Srećom ili nesrećom, dovoljno sam dugo u ovom poslu da ne moram glumiti postmodernističkog hipstera pa sastavljati listu albuma godine prema načelima kritičarskih kolega iz Guardiana s čije bi liste od 50 najboljih albuma 2020. godine barem pola bacio u smeće. Uz to, zahvaljujući streamingu, dostupnost glazbene produkcije već neko vrijeme je tolika da je nemoguće preslušati tako golemu produkciju i iz nje izdvojiti "objektivnu" listu "najboljih" albuma, a i nije glazba mjerljiva poput atletike. Tako je bilo i tijekom pandemijske 2020. godine.
Stoga je ovo samo jedna lista moguće ishlapjelog ili dovoljno tvrdoglavog kritičara koji ne popušta pred ovom ili onom modom, a raduje i činjenica da smo dobili nekoliko krasnih albuma koji ne bi bili snimljeni da nije bilo karantene. Na ovaj popis obavezno treba nadodati i live "solo za klavirom u praznoj Alexandra Palace" album "Idiot Prayer" Nicka Cavea, jedno od najljepših i najemotivnijih glazbenih izdanja mračne 2020. godine, a koje nije uzeto u obzir samo zato što su posrijedi otprije poznate pjesme. Isto vrijedi i za hrpicu proširenih, deluxe reizdanja glasovitih albuma iz prošlosti poput "Sign O' The Times" Princea ili zagubljenih pa pronađenih bisera poput "Homegrown" Neila Younga.
1. Bob Dylan
Rough and Rowdy Ways
Ništa magičnije i impresivnije od Dylanova 39. albuma nije se moglo čuti 2020. godine. Preskok u vremenu i brojne reference kojima se poslužio ispisujući sedamnaestominutnu, osam godina staru poemu "A Murder Most Foul" o davnom ubojstvu Kennedyja i početku doba antikrista, kao i pretapanje osobnoga i univerzalnoga, glavni je pjesnički i autorski alat kojim Dylan u pjesmama s albuma "Rough And Rowdy Ways" iznosi promišljanja o svijetu danas i onome u kojem se formirao da bi opstao poput opominjujućeg buntovnika i zagonetnog prevratnika, nepomirenog s postojećim stanjem, ali i svjesnog cikličnosti povijesti. Sebe je davno stvorio od stvarnosti, kontradikcija i mitova koje sada razotkriva baš kao što sa svijeta skida velove tajni, prijevara i laži, a u proteklih četvrt stoljeća, koliko traje njegova "kasna renesansa", "Rough And Rowdy Ways" najsnažnija je potvrda takvog iskaza.
Oduševljava i koliko Dylan, unatoč svemu, zadržava smisao za humor i nadrealno, protežući nevidljivu nit koja spaja Homera i Blakea, Poea i Ginsberga, Whitmana i Kerouaca, Branda i Pacina, Freuda i Marxa, Lou Reeda i Jimmyja Reeda, Sinatru i Elvisa, Leonarda i Dalija, Rembrandta i Picassa, generala Pattona i Indianu Jonesa, J. F. Kennedyja i M. L. Kinga. Ne samo da je nadišao svaki od svojih albuma iz 21. stoljeća, nego je u jednom djelu pomirio sve što je na njima stvarao pa još podigao ljestvicu.
Posve se lišivši strukture strofa-refren-strofa, ocrtavajući tek konture melodija i svodeći ritmičku strukturu na fluidnost, ni u jednom trenu ne odlazi u ezoteriju ili dosadu nego s provjerenim suradnicima stvara "platna" opako oštrog bluesa i pastelno mekog countryja, finog easy listeninga i elegantnog jazza, prastarog folka i gospela, gotičke americane i noir westerna po kojima oslikava prošlost i sadašnjost, a iz kojih se može iščitati i relativno bliska budućnost bez velikana poput njega. To je storija veličanstvenog genija o njemu samome i o svijetu u kojem samo previranja bivaju konstantom, kako u 60-im godinama 20. stoljeća kad je počeo stvarati remek-djela, tako i u 20-im godinama 21. stoljeća u kojima će "Rough And Rowdy Ways" rezonirati poput ponajvažnijeg glazbenog izdanja.
2. Fontaines D.C.
A Hero's Death
Slušajući u proljetnoj karanteni stihove nove pjesme "A Hero's Death" irskog post-punk benda Fontaines D.C., čovjek bi mogao pomisliti da je posrijedi self-help mantra. Ipak, već na početku, a pogotovo pri kraju te bučne i nervozne skladbe jasno je da život nije ništa osim praznine koju je nemoguće ispuniti. Ako je na debiju "Dogrel" još bilo želje za uspjehom, nabrijanosti pa i optimizma, na koncem srpnja objavljenom albumu "A Hero's Death" pretežu klaustrofobija, depresija i tjeskoba, čak i kada slušatelja obasjaju lijepe melodije tamnog sjaja.
Odjavna "No" donosi i opomenu da "nema smisla živjeti život u kojem su svi strahovi ispunjeni". To je i najbolji opis ove hektične godine. Već dugo u rock i pop glazbi nitko nije zvučao deprimantno poput Griana Chattena koji tračak optimizma naznačuje tek u posljednjem stihu "čak i ako to ne znaš, ipak osjećaš". Posljednji se put tako očajnim doimao Ian Curtis. "A Hero's Death" je jedan od najimpresivnijih "problematičnih drugih albuma" u povijesti rocka, lišen lažne normalnosti i imperativa sreće.
3. Sault
Untitled (Rise)/Untitled (Black is)
U doba u kojem slika dominira nad svime, kolektiv Sault glazbu svodi samo na - glazbu. Prava je to blagodat, a ista se prometnula i u efektnu medijsku taktiku jer ni nakon četiri sjajna albuma objavljenih u godinu i pol dana, javnost i dalje ne zna tko su (vjerojatno britanski) glazbenici misteriozno skriveni iza imena Sault. Uz to, fantastični "Untitled (Rise)" objavljen samo tri mjeseca nakon tek zeru slabijeg "Untitled (Black Is)". Iz tema koje na ovogodišnja dva albuma imaju mnogo veze s onime što je dovelo do pokreta Black Lives Matter logično je zaključiti da je Sault sastavljen od crnoputih ili rasno miješanih glazbenika.
Takav zaključak ne proizlazi samo iz stihova pjesama u kojima se bave rasizmom, socijalnim pitanjima i represijom nego i iz same glazbe s raskrižja psihodeličnog soula, P-funka, filadelfijskog i detroitskog soula, R&B-a i popa na kojem odzvanja jeka Nilea Rodgersa, Curtisa Mayfielda, Isaaca Hayesa, Marvina Gayea, Funkadelica, Rip Rig + Panica, Arrested Developmenta, Lauryn Hill, Janelle Monae... Rezultat je zadivljujući retro-moderni komad ukusne i inteligentne clubbing glazbe s jasnim i glasnim sociopolitičkim porukama.
4. Bruce Springsteen
Letter to You
Ako smo 1980. godine mislili da je "The River" odraz loših vremena, sada znamo da potječe iz bolje prošlosti o kojoj Bruce stvara novi album sročen poput pisma kojim nam pokušava olakšati čemerni i ružni svagdan 2020. godine. Snimljen tijekom samo četiri dana u kućnom Bossovom studiju i u rudimentarnoj produkciji Rona Aniella, "Letter To You" za osnovnu temu ima gubitak svega što smo podrazumijevali pod "starim normalnim".
Moguće je da je Springsteen nešto predosjetio jer u vrijeme nastajanja ovih pjesama još nije bilo pandemije, a moguće je i da se samo tako poklopilo. No jedno je neprijeporno, jer već četiri i pol desetljeća nitko običnog čovjeka ne tješi onako kako to čini Springsteen. Nitko junake svojih pjesama nije tako lako pretvarao u svakog od nas i ni u čijim pjesmama toliko mnogo ljudi nije prepoznavalo sebe kao u Springsteenovim koje su ovaj put osobnije nego ikad prije. "Letter To You" zvuči nevjerojatno sočno i bogato, glasno i moćno, raspojasano i poletno. Niti jedan bend na svijetu ne zvuči tako raskošno dok svira tako jezgroviti rock'n'roll.
5. Flaming Lips
American Head
Posrijedi je ponovo konceptualni album Flaming Lipsa, ovaj put utemeljen u odrastanju Waynea Coynea tijekom 70-ih uz stariju braću koja su sa svojom morističkom bandom dilali drogu. Što bi bilo da je Tom Petty, navučen na njihovu "robu", zapeo u Oklahoma Cityju, umjesto što je produžio u Los Angeles? Iz tako "bizarnog" sižea The Flaming Lips stižu do prekrasnog albuma koji zvuči kao da su se svi nagutali LSD-a i buljili u suton dok se sunce rasprskavalo u milijune boja. Pa onda viđeno uspjeli pretočiti u pjesme astralnih melodija; kao da Neil Young s Beatlesima ili Beach Boysima ili Byrdsima izvodi ono najbolje što Pink Floyd nisu nikada uspjeli stvoriti. Esencijalno djelo psihodeličnog rocka, nastalo pedeset godina nakon što se smatralo da je taj žanr izdahnuo s hipijevskim idealima.
6. Strokes
The New Abnormal
"The New Abnormal" je u doba pandemije autorefleksija The Strokesa na doba kad su s debijem "Is This It" (2001) bili lideri tadašnje i za sada posljednje renesanse rocka, ali sada bez glorifikacije nekadašnjeg hipsterskog kula kojim su zračili. Više je posrijedi sjetom natopljeno prisjećanje na minule "dane ponosa i slave", prohujalu mladost, ugasle ljubavi, razorena prijateljstva i prokockane šanse jer The Strokes, nakon jednog od najboljih prvijenaca u povijesti rocka, daljnjim tijekom karijere nisu posve opravdali očekivanja. No, ovo je veliki comeback u produkciji Ricka Rubina uz čiju su pomoć, bez napora i grča, pomirili alter-rock, Kraut i post-punk s diskoidnim ritmovima, sintesajzerskim teksturama i funky zveckanjima.
7. Fleet Foxes
Shore
Dvanaest godina nakon antologijskog debija, Fleet Foxes ponovo su dosegnuli razinu božanstvene ljepote jer "Shore" nije samo folk-rock, nego i album krcat savršenim pop-melodijama, psihodeličnim premazima i vokalnim harmonijama Beach Boysa, Byrdsa i Beatlesa, soul puhačima i jazz klavirom. Robin Pecknold pjesme je pisao još u lipnju, album je do kraja snimljen u kolovozu, a nenadano objavljen na prvi dan jeseni. Uz spomen pokojnih kolega poput Johna Prinea, Elliotta Smitha, Daniela Bermana, Arthura Russella i Richarda Swifta, "Shore" donosi dileme s razdjelnice života i smrti, optimizma i pesimizma, beznađa i nade. Kao da usamljenog i zaboravljenog svjetioničara od pomisli da se s litice sunovrati u hladno i uzburkano odvrati zraka sunca koja je iznenada proparala crno i olujno nebo.
8. Einsturzende Neubauten
Alles in Allem
Divna posveta Berlinu ranih 80-ih u čijoj se pozadini naziru apokaliptična buka teške industrije i disonanca ritmova kao davno ishodište nekadašnjih bukača koji su u međuvremenu postali majstori melodija, sagrađenih gudačkim instrumentima, sjetnom harmonikom, vojnim trubama, pastelnim sintesajzerima, pastoralnim zvonima i pjevanjem kojim je Blixa kabareu i šansoni nego gnjevnom industrial-rocku. "Sve u svemu", članovi Neubautena dostojno su ostarjeli, vjerojatno i stoga što su prvo razorili staru da bi na njenim ruševinama sazdali novu glazbenu građevinu i tako više puta. Europe je danas turobnija i mračnija nego u doba kad je Berlin bio podijeljen Zidom.
9. Lucinda Williams
Good Souls, Better Angels
Stihovi iz Lucindina grotla od grla, spaljenog raženim viskijem i blaženog šumskim medom, valjaju se preko njenih usana poput odrona kamenja s litice na cestu zakrčenu automobilima kojima ljudi bježe od apokalipse. Lucinda je na "ratnoj nozi" s cijelim svijetom koji je zbog bezdušnih ljudi, željnih još i još bogatstva i moći, a to su najčešće bijeli bogati muškarci, otišao u pizdu materinu do mjere da nam je budućnost tek ogromni crni vlak kojem, vezani lancima preko tračnica života, nemamo šanse izmaknuti. No, ma koliko ljuta, bijesna i ogorčena bila u bluziranim rock i country pjesmama, nema u nje ni psihoze ni shizofrenije, a ne srami se ni iskazati da je senzibilna i senzualna, u nekim situacijama čak i ranjiva i nemoćna pred usudom koji nam se sprema.
10. Taylor Swift
Folklore
U tako neizvjesno doba objaviti album drugačiji od svega što je snimila - intiman i suzdržan te maštovit u sfumatiziranom pretapanju akustike i elektronike, indie-folka i baroque-popa i americane - briljantan je potez pjevačice koja vlastoručno upravlja karijerom. Ipak, Taylor Swift nije izgubila na slušljivosti, njenom glasu čovjek sada posve vjeruje, a s braćom Dessner iz The Nationala i drugim suradnicima, vješto je pomirila drugačija stremljenja uz zadržavanje komercijalnog profila. Ovaj plod karantene je i poput stranica Taylorina intimnog dnevnika, dok su minuciozne orkestracije i melodije "pletivo" po čijim nitima vodi i sebe i svoje likove. "Veliki američki album" u rangu remek-djela Joni Mitchell i Carole King te srodan "Norman Fucking Rockwellu" Lane Del Rey.
11. Idles
Ultra Mono
Na crti između beznađa i buntovnosti, lucidnosti i ludila, svadljivosti i argumentacije, Idles su impostirali novi, još brutalniji, brži i bučniji album "Ultra Mono". Teško je, ako ne i nemoguće, razumjeti spočitavanja Talbotu da stihove piše poput slogana jer danas su jednostavnost i izravnost, bavljenje socijalnim neurozama i ekonomskim nekrozama nasušno potrebne i atraktivne. Kako do vraga, naći išta pogrešnog u stihu "premorene medicinske sestre i učitelji rade dok ti propovijedaš politiku štednje" ili "kako je to kad ti žilama teče plava krv?" iz pjesama ustrojenih po uzoru na The Birthday Party, The Fall, The Pop Group, Sex Pistolse, Big Black, Fugazija i Jesus Lizarda. Ultimativni punk album 2020. godine.
12. Moses Boyd
Dark Matter
Bubnjar i kompozitor Moses Boyd, uz saksofonista Shabaka Hutchingsa i saksofonisticu Nubyju Garciju, jedan je od lidera "Nove britanske jazz scene", a njegov prvi solistički album donosi eklektičnu fuziju jazza, Afrobeata, drum and bassa, dancehalla, dubstepa, grimea, hip hopa i rocka. "Dark Matter" je i pandemijski soundtrack današnjeg Londona, kako je to zapazio John Lewis u magazinu Uncut, "jazz kreiran u prepoznatljivom londonskom akcentu", sačinjen od zvukova "koje čujete u autima, taksijima" i ritmova "iz slušalica tinejdžera". Od te "kakofonije" Moses Boyd stvara pulsirajuću zvučnu fresku jednog velegrada kojom jazzu vraća element plesnosti. Istodobno, soundtrack Zagreba zvuči poput sudara tupavog techna, kilavog trapa, narodnjačkog arlaukanja i estradnjačkog zapomaganja.
13. Tony Allen & Hugh Masekela
Rejoice
"Rejoice" je sjedinjenje dvojice glazbenika koji su preobrazili ne samo nigerijsku ili južnoafričku nego i jazz i funk glazbu. Pratećeg sastava gotovo da i nema, povremeno uleti vibrafon, saksofon, klavijatura, malo više kontrabas i poneki glas, ali pored takvih titana u studiju gotovo da nikoga više i ne treba biti. Zapravo, uglavnom ih ni nije bilo jer dio instrumenata dosnimljen je naknadno. Sve je na tom fascinantnom albumu, koji je i Afrobeat i jazz i funk i muzika svijeta, naizgled šparno i jednostavno, no zapravo tako bogato, ukusno, sočno i tečno da je savršeno jasno da su ovakav album mogli snimiti samo Tony Allen i Hugh Masekela. Siguran sam da gore u raju već piče neki ludo dobar session, možda i s Hendrixom, Monkom i Mingusom. Uh, da mi je to čuti.
14. Songhoy Blues
Optimisme
Kao mladi glazbenici iz Malija, zahvaćeni kovitlacem rata na koji su odlučili odgovoriti električnim gitarama, a ne kalašnjikovom - što ih je dovelo do pozornica festivala Glastonbury, Roskilde, Montreux, Bonnaroo, Austin City Limits i drugih - Songhoy Blues bili su i junaci dokumentarnog filma "They Will Have To Kill Us First" (2015). Danas, na trećem i najboljem albumu "Optimisme" razvaljuju rock u stilu Led Zepelina, funk nalik onome Talking Headsa, blues u dosluhu s Hendrixom, a čujni su i utjecaji RATM-a, Clasha, Strokesa, Vampire Weekenda. Mjeriti Songhoy Blues, čiji su članovi prešli put od izbjeglica do rock zvijezda, samo malijskim ili zapadnoafričkim aršinima bilo bi nepravedno jer ovo je vibrantan, efektan i najoptimističniji "gitaristički" album.
15. James Hunter Six
Nick of Time
U ova čemerna vremena glazbeni eskapizam može čovjeku pomoći da zaboravi na sve ružno oko njega. Takav je i "Nick Of Time" na kojem James Hunter u "pravi čas" donosi "biljeg vremena" koje je, ne samo u glazbi, bilo mnogo smislenije i ljepše današnjeg. Sve je u uhu slušatelja, ali ovo je divan "mali veliki" album maestralno posloženih značajki soula 60-ih i rhythm & bluesa 50-ih kao "rasne" pop-glazbe iz zaboravljenog džuboksa s juga Amerike nakrcanog singlovima Fatsa Domina, Otisa Reddinga, Percyja Sledgea, Raya Charlesa, Solomona Burkea, Sama Cookea, Wilsona Picketta... Kvaka je u tome da Hunter nije crnoputi pjevač ponikao u Memphisu ili Detroitu ranih 60-ih nego bjeloputi Englez rođen 1962. godine u Essexu, malo prije nego je Engleskom počela harati "northern soul" groznica.
16. Paul Weller
On Sunset
S grupama The Jam i The Style Council, a naročito u tridesetak godina solističke karijere, Paul "Godlike Genius" Weller je "prosurfao" kroz nisku glazbenih stilova u kojima se dokazao kao jedan od najvažnijih britanskih autora. S obzirom na to da je i u doba punka i novog vala više gledao u retrovizor nego kroz šofer-šajbu, nevjerojatno je koliko je Weller unatoč takvoj "vožnji" uspijevao ostati cool. Tako je i s petnaestim solo albumom "On Sunset" na kojem decentno pomiruje odbljeske soul, disco i funk glazbe s bojama psihodelije i baroque-popa 60-ih. Osim što je dostojno ostario, uronjen u rock boljih vremena i uživanje u optimizmu koji pronalazi u malim zadovoljstvima, Weller s "On Sunset" potvrđuje da je suton i dalje kreativni vrhunac njegove karijere.
17. Mark Lanegan
Straight Songs of Sorrow
Laneganov novi album jednako je mračno, potresno i jezovito putovanje u horor koji je ostavio iza sebe, a koji možete razumjeti čak i ako ne pročitate njegovu autobiografiju "Sing Backwards And Weep". Ako je i propustio postati grunge-rock star, ipak je dočekao da ga dio publike pojmi kao jednog od najmoćnijih i najizražajnijih rock pjevača unatrag trideset i kusur godina. Poput njegove autobiografije, tako i "Straight Songs Of Sorrow" - realiziran uz pomoć provjerenog suradnika Alaina Johannesa i Caveova ađutanta Warrena Ellisa, basista Johna Paula Jonesa iz Led Zeppelina i gitarista Adriana Utleya iz Portisheada, kantautora Eda Harcourta i starih narko-frendova Grega Dullija iz Afghan Whigsa i Dylana Carlsona iz Earth - na koncu donosi spasenje i svjetlost, milost i smirenje.
18. Bill Callahan
Gold Record
Pozdravom "Hello, I'm Johnny Cash" lo-fi pionir Bill Callahan (Smog) šeretski je otvorio prvu skladbu "Pigeons" s novog albuma "Gold Record", a zatvorio odjavom "Sincerely, L. Cohen" jer njegov su glas zbog dubine uspoređivali s Cashovim i Cohenovim. Nije to jedina pop-kulturalna referenca, no većina pjesama su autobiografske crtice s nizom fikcionalnih momenata u kojima se nekadašnji mizantrop, možda i stoga što se prije nekoliko godina oženio i dobio dijete, pretvorio u čovjekoljupca koji prosipa zlatna zrnca mudrosti o iskanju sreće u malim životnim radostima. Mir i zadovoljstvo nalazi u svom mikrosvijetu pa mu je dovoljno da o sebi, uz tihi country-folk iza kojeg gotovo da čujete pucketanje vatre i škripu stolice za ljuljanje na trošnom trijemu, snatri kao o kauboju.
19. Laura Marling
Song For Our Daughter
Imala je Laura Marling i oštrijih i mračnijih djela zbog kojih su je uspoređivali i s Joni Mitchell i s Patti Smith, a i na ovom albumu povremeno podsjeća na mrzovoljnost Boba Dylana i Lou Reeda. Njezina glavna snaga je u ljepoti čistog i zvonkog glasa, nalik onome Laure Nyro, ušuškanog u krasne aranžmane akustične gitare, gudača i klavira, poprilično lišenih pratnje bubnjeva i udaraljki u pedantnoj, no posve organskoj produkciji Ethana Johnsa. Laura "imaginarnoj kćeri", a potom i slušatelju, pruža ugodu i utjehu, zaklon i zaštitu. Ne čudi što je album "Song For Our Daughter" objavila prije plana, usred proljetnog lockdowna, kad je svakome trebalo nježnosti i osjećajnosti, a tako je i sada. Kad zapjeva "samo najjači preživljavaju", Laura je tiha voda koja brege dere.
20. Cabaret Voltaire
Shadow of Fear
Distopija Cabaret Voltairea iz 80-ih je tu, a "Shadow Of Fear" perfektan je soundtrack apokaliptične 2020. Premda djelo samo Richarda H. Kirka, prve četiri skladbe isporučuju bjesomučne ritmove i elektronsku buku začetu na ranim izdanjima tog sastava dok su preostale četiri prožete motorikom Krautrocka i progresivom ranog techna i white-funka.
Da je posrijedi tek podsjećanje na zlatne dane Cabaret Voltairea, "Shadow Of Fear" ne bi bio zanimljiv, no intrigantnost tog albuma - ostvarenog starim oruđem kakvim se mlađi "proizvođači" elektronske glazbe uglavnom ne služe - leži u tome što Kirk zvuči jednako svježe kao prije četrdesetak godina. Njegova electro/industrial glazba i danas sadrži buku nekadašnjih šefildskih čeličana, a mračna tjeskoba "Shadow Of Fear" odražava zeitgeist pandemijske godine.
21. Wire
Mind Hive
Unatoč dvjema višegodišnjim stankama, londonski bend Wire već duže od četiri dekade stoji na braniku avangarde kojoj teško mogu parirati mlađi post-punk sastavi. "Mind Hive" je njihov osmi album u ovom stoljeću, najbolji u tom nizu i usporediv s antologijskim "Pink Flag" (1977) i "Chairs Missing" (1978) s kojima su u (post) punk ušli pod utjecajem ranih Pink Floyda, Velvet Undergrounda i Kraftwerka.
S tim albumima Wire su pak izvršili velik utjecaj na Sonic Youth, Hüsker Dü, Minutemen, Fugazi, R.E.M. i druge perjanice američkog "novog rocka". Abrazivni minimalizam gitara, sintesajzera i ritam-sekcije iz kojeg ipak navire jaka melodioznost ostao je njihov zaštitni znak, čak i bez gitarista Brucea Gilberta, a jednako su impresivni i stihovi iz "misaone košnice" pjevača i gitarista Colina Newmana.
22. Drive-By Truckers
Unraveling
Iza tužnih melodija i opakih rifova Pattersona Hooda i Mikea Colleya stoje još teži stihovi o Americi uronjene u virove oružanih sukoba i masovnih ubojstava, bogaćenja superbogatih i prekarnih poslova kojima siromašni ne mogu skrpati kraj s krajem, Biblije i rasizma, opijata i socijalne nebrige, rasturenog školskog sistema i imigrantske djece u kavezima. Čast Bogu, Amerika je oduvijek bila i zemlja obilja i nemilosna prema onima koji nisu uspjeli, a "The Unraveling" je i veliki album ceste, samo što ta cesta - za razliku od one kojom je tumarao Woody Guthrie, one po kojoj je vozio Bruce Springsteen i one na kojoj je svoje hipijevske snove tkao Neil Young - više ne vodi u bolju nego u goru budućnost. To je cesta koja završava u američkom bespuću, a isto vrijedi i za svijet.
23. Dream Syndicate
The Universe Inside
Ranih 80-ih The Dream Syndicate i nekoliko srodnih bendova tvorili su Paisley Underground scenu, no nakon debija "The Days Of Wine And Roses" (1981) i "Medicine Show" (1984) naredna dva albuma su blijeda pa odlaze u fade-out. Od 1990. Steve Wynn je zanimljiviji kao kantautor, ali sad već treći album Dream Syndicatea, nakon ponovnog okupljanja prije pet godina, potvrđuje da posrijedi nije krčmljenje kultnog underground statusa nego uspješno širenje područja psihodelije. Snimanje gotovo jednosatnog albuma od pet pjesama plod je jednog sessiona od svega 80 minuta, ali rezultat nije dosadan jamming nego magičan trip utemeljen na dometima Grateful Deada, Velvet Undergrounda, Jefferson Airplanea, ranih Pink Floyda i neostvarene suradnje Hendrixa i Milesa.
24. Rolling Blackouts Coastal Fever
Sideways to New Italy
"Sideways To New Italy" australskog kvinteta Rolling Blackouts Coastal Fever nije sjajan kao debi "Hope Downs", koji osobno smatram najboljim glazbenim izdanjem 2018. godine, no 99% bendova nikada neće snimiti ni ovako dobar album. Ako je "Hope Downs" bio idealan soundtrack tog, bitno opuštenijeg ljeta, "Sideways To New Italy" također nije daleko da nam ovu groznu godinu učini podnošljivijom jer Rolling Blackouts Coastal Fever ponovo zadivljuju sposobnošću da s tri gitare i vokalnim harmonijama pletu osunčane melodije na tragu The Go-Betweensa i The Triffidsa, The Chillsa i The Cleana, Dinosaur Jr. i The War On Drugs, Beach Boysa i Beatlesa, Big Stara i Teenage Fancluba. I dalje izgledaju poput konobara u mort sezoni, ali sviraju kao po špagi.
25. Hinds
The Prettiest Curse
Kolika je šansa da ponajbolji pop-album na engleskom jeziku u 2020. godini snimi španjolski ženski garage-rock kvartet? Još uvijek manja nego da vas smrtno pokosi covid-19, no baš se to dogodilo jer treće dugosvirajuće izdanje madridskih Hindsa, "The Prettiest Curse", toliko je slatko da mu je nemoguće odoljeti. Njihovi refreni su dječje jednostavni i zabavni, ali tako efektni i inteligentni da se čovjek mora dobro zamisliti kad je nešto slično posljednji put čuo. I kad mu je na licu zbog pop-glazbe toliko igrao osmijeh. Probajte zamisliti Breederse kako u desetak verzija izvode onaj jedan hit španjolskog ženskog pop-sastava Las Ketchup i nećete biti ni blizu slatkog grijeha Hindsa čiji novi album "The Prettiest Curse" ("Slatka psovka") nosi i perfektno pogođen naslov.