Gotovo dva i pol sata, bez ijedne sekunde prekida i bez ijednog gutljaja vode, Henry Rollins je u Tvornici kulture rafalnom paljbom - duhovito, zabavno i inteligentno - opisivao nevjerojatne dogodovštine iz svog "punk rock" života, ali i onoga što je prethodilo i što je uslijedilo nakon role koju je imao kao frontmen hardcore punk benda Black Flag. I ne samo dogodovštine pretočene u vješto smišljene "usmene priče" jer kroz duge, ali i nevjerojatno energične, brzometne i živopisne monologe i dijaloge, kad "glumi" sebe i druge osobe, Henry opisuje i Ameriku u proteklih pola stoljeća. I ono dobro i ono loše u njoj. I ono što je čini velikom i ono što je čini bizarnom. I ono što je čini zemljom snova i ono što je čini paklom na Zemlji. Ukratko, Henryjev se spoken-word nastup sastojao od sličnih sastojaka od kojih se ranih 80-ih, kad se pojavio, sastojao hardcore punk kao nepojmljivo brza, žestoka i agresivna glazba s DIY ideologijom i stavovima koji su zapravo bili izuzetno inkluzivni, pravednički i pošteni, sve kako bi nastalo neko bolje društvo ili barem neki bolji bend i neka bolja rock scena. Jedino što bi hardcore punk bendovi svoj nastup obavili u 15 do maksimalno 30 minuta, a Henry sada drži publiku u napetosti gotovo dva i pol sata.
Nikada ranije nisam bio ni na Rollinsovom ni na bilo čijem spoken-word nastupu, a niti na nastupima stand-up komičarima, no ono po što sam došao - od Henryja sam definitivno i dobio. Od divljenja Iggyju Popu zbog kojeg je na svoj način ušao u punk preko toga kako je putovao iz Washingtona u New York na koncert Black Flaga da bi ubrzo postao njihov frontmen do potresnih izvještaja iz bolnica za ranjene vojnike u ratovima koje je Amerika bez potrebe, cilja i opravdanja vodila u Iraku i Afganistanu te najduže, finalne scene s pričom o tome je jedan mladić iz Finske stigao u Los Angeles da bi orobio Henryjevu kuću premda ga je samo htio upoznati jer je bio njegov poklonik. Čak su oi policajci u to storiji ispali "good guys".
Nemoguće je prepričati sve ono što Rollins priča, ali bila je prava uživancija, naročito za one koji poput potpisnika ovih redaka prate njegovu karijeru otkako je stupio u Black Flag i koji znaju zašto su Ramones bili i ostali veći od Aerosmitha, kad ih je već spomenuo. Način na koji priča također je fascinantan. Brzo poput strojnice, koncentrirano, opširno, ali ni u jednom trenu dosadno, s fantastičnom količinom detalja, opisa situacija, prostora u kojima se radnje zbivaju i osoba kojima se bavi, a pri tome najmanje štedi sebe. Praktički smo vidjeli i čuli kako je od tjeskobnog klinca iz gadne familije postao ekstrovert koji će se upustiti u bilo što, ali uvijek fokusiran i s jasnom idejom zašto. Saznali smo i zbog čega nije mogao barem ne probati upasti u Black Flag, odnosno zbog čega se vratio iz Washingtona na audiciju u New York, praktički dan nakon koncerta na kojem je slučajno dobio šansu otpjevati pjesmu "dugu 86 sekundi", što mu je predstavljalo jedini uspjeh u dotadašnjem životu jer posao u nekoj prodavaonici sladoleda u kojoj je mogao tavoriti do penzije to nikako nije bio. Malo je nedostajalo da ne ode i nikada ne bismo saznali što bismo u tom slučaju izgubili jer Henry je postao jedna od najvažnijih figura na američkoj (hardcore) punk i underground (rock) sceni 80-ih i uvelike utjecao na ono što se u alter-rocku dogodilo kasnije, uključivši i grunge i Nirvanu.
Na koncu pred nama je sada čovjek od 62 godine u sjajnoj fizičkoj, mentalnoj i govorničkoj formi koji sebi i drugima rado priznaje da je star i da je vrijeme da mladi preuzmu igru, ali i to da nas je na svijetu ionako previše, e da bi on produžavao svoju lozu pa ju je namjerno prekinuo. Čvrstom odlukom da nema djece, da živi sam i da bjesomučno radi, spavajući tek tri-četiri sata dnevno i putujući diljem svijeta radi svojih nastupa. Kad god i koliko god može u čemu ga je jedino spriječila pandemija s čime je i ušao u nastup, ismijavajući antivaksere za koje je rekao da ih na kraju ne može ni mrziti "s obzirom koliko su glupi". I tako se Henry već duže od 40 godina, diljem Amerike i globusa, obračunava s glupošću. Otkako je završio u Black Flagu gdje se ukazao kao agresivna punk životinja da bi tijekom života postao kolumnist, glumac, rock zvijezda, spoken-word performer, intelektualac, ali prije i poslije svega panker. Tražiti u čovjeku dobro, ma kakvi god ljudi generalno bili, Rollinsova je misija nakon pandemije.
Njegova turneja zove se "Good To See You" i doista mi je bilo drago ponovo ga vidjeti, samo nekoliko stotina metara dalje od "Kulušića" u kojem smo u studenome 1989. godine vodili intervju nakon koncerta kojeg je ranije prekinuo zbog pljuvanja iz publike.
Sad smo pristojni i kulturni jer prošlo je zamalo 35 godina od njegovog nastupa u "Kulušiću". Henry me je vratio u to doba pa i u rane 80-e kad sam se zakačio za hardcore punk pa tako i za Black Glag i za Hüsker Dü čiji je nastup opisao gotovo u dlaku kako sam nedavno opisao njegov u Ljubljani 1987. godine. Zapravo, njegov nastup mogao se zvati i "Anger Management" jer ono što Henry čini - nakon što je prošao je brojne tučnjave, barem jedno razbojstvo i dvije situacije u kojima je zamalo bio ubijen, kao njegov pokojni prijatelj Joe Cole - jest postati bolji čovjek. Pomiren sam sa sobom, s Amerikom i sa svijetom ma što god da mu se u svemu tome, uključivši i njega, ne dopada. Treba mi neki takav kurs, čisto da nekog ne…