U petak je 2. listopada sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu otvorena prvom premijerom – baletnim diptihom "Kazimir‘s Colours/Rossini Cards" u koreografiji znamenitog talijanskog koreografa Maura Bigonzettija.
Početak je to slavljeničke sezone u kojoj se obilježava 150. godišnjica Zagrebačkog baleta koji je počeo djelovati od praizvedbe opere s baletom u drugom činu, "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana pl. Zajca, 4. studenoga 1876. Ansambl okreće novu stranicu svoje povijesti pod vodstvom novog ravnatelja, ukrajinskog baletnog virtuoza Denisa Matvienka, koji je ovoga ljeta naslijedio Talijana Massimiliana Volpinija i ovo mu je prva premijera u mandatu.
Prvi put dovodi u Zagreb koreografa iznimne kreativnosti i plesačkog majstorstva, Maura Bigonzettija, i traži od njega da s ansamblom postavi dva vremenski udaljena baletna djela u kojima se višestruko prožimlju glazba, likovnost, ples, gluma i gastronomija. Bigonzetti se oduševljava drugim umjetnostima na koje nakalemljuje svoj specifičan kreativni koreografski izričaj oslobođen strogih stilskih okvira. Iako mu je ovo prvi dolazak u Zagreb, njegov je poznati balet Cantata ovdje dvaput izveden: 2003.na Muzičkom biennalu Zagreb na gostovanju portugalskog Balleta Gulbenkian, te 2007. na Tjednu suvremenog plesa u produkciji njegova matičnog ansambla Aterballetto.
Kako je u njemu plesala i naša koreografkinja Maša Kolar, ona ga je 2018. pozvala u Rijeku kao ravnateljica tamošnjeg baleta gdje je postavio "Rossini Cards". No, "Kazimir‘s Colours", njegovu debitansku uspješnicu koju je točno prije 30 godina praizveo s prestižnim Stuttgartskim baletom, još dosad nismo vidjeli.
Riječ je o dvadesetpetominutnom baletu na ne-plesnu glazbu, 1. koncert za klavir, trubu i gudače u c-molu, op. 35 Dmitrija Šostakoviča s kojim Bigonzetti povezuje boje slika Kazimira Maljeviča iz njegove modernističke faze stila suprematizma. Šostakovič ga u tome nadahnjuje kao zvukopis Maljeviča, s kojim je dijelio Sankt Peterburg i ideološke pogrome, ali iako je balet sasvim apstraktan, tu su poznati elementi uniformiranog društva i izopćenog para kojemu se pridružuje treća, Djevojka koja zviždi, manje zviždačica, a više tajna agentica. Iako se inače u toj koreografiji zviždi dok pleše, Rumunjka Miruna Miciu plešući tek glumi da zviždi dok se zvuk zviždanja čuje iza scene odakle ga tajnovito izvodi njezin brazilski kolega Taiguara Goulart koji inače u ovoj predstavi pleše u ansamblu. Par koji se izdvaja iz mase i skida kazimirske uniforme su baletna nacionalna prvakinja, Australka Natalia Kosovac, i nova zvijezda Zagrebačkog baleta, Japanac Yuho Yoshioka koji joj je dostojan novi partner. Briljirali su u punoj jasnoći dramatičnog odnosa između neoklasike na špicama i slobodnog modernizma, kako to jedino mogu izraziti klasično obrazovani i istrenirani plesači.
Kostimografkinja Lucia Socci dizajnerica je odijela u motivima i bojama Maljevičeve slike Supremus 56, sa sakoima i kratkim hlačicama gdje se u plesnim figurama na sceni potpunog crnila stvaraju novi slikovni spojevi. Važnu ulogu na sceni bez scenografije ima oblikovatelj svjetla Carlo Cerri koji prizore sjenča minucioznim nijansiranjem u rasponu od mraka do polumraka s tek povremenim svjetlosnim rasplamsajima u gradaciji glazbe. Šostakovič nije mislio na plesače nižući svoje brzace, tako da plesači idu onkraj svojih mogućnosti ganjajući Šostakovičev tempo prestissimo, što uz šarmantnu komičnu notu otkriva njihove nadljudske sposobnosti. Iz raznih prizora izdvajamo energijski besprijekorno usklađene i moćne Talijana Marija Diligentea i njegova novog kolegu u ansamblu, Austrijanca Solomona Osayija Osazuvu koji je kolektivu dao novu energiju. Nakon pauze koja je trajala skoro kao prvi dio diptiha uslijedile su pedesetminutne "Rossini Cards", niz od sedam „karata“ na Rossinijevu glazbu s karakternim, konkretnim i apstraktnim kazališnim prizorima.
Poznato je da je Gioacchino Rossini bio omiljeni skladatelj opera, doživio je 76 godina, ali je sa samo 37, danas bismo rekli u mladosti, završio svoju posljednju, i to 39. operu. Uspješne su mu opere osigurale lagodan život koji je u nastavku posvetio hedonizmu, zabavama i kulinarstvu, i tek povremeno za svoje prijatelje pisao pojedina djela, poput klavirskog ciklusa znakovitog naziva "Grijesi starosti".
Bigonzetti iz njegova klavirskog opusa izvlači četiri minijature (transkripciju Desdemonine arije, Pjesma o vrbi, iz skladateljeve opere Otello, te tri primjera Grijeha starosti - Uf! Grašak, te Fugirani i Bezazleni preludij), koje povjerava živoj izvedbi pijanista Viktora Čižića, prilagođavajući tempo scenskim potrebama. Balet počinje kao njegov koncertni recital, plesači odjeveni u klasične crne sakoe sada druge kostimografkinje, Helene de Medeiros, postrojeni u vrsti na rubu scene, prate njegovu svirku, dok jedan (Simon Yoshida) ne skine odijelo i u bijelim gaćicama skoči u orkestralnu rupu. Zaprepaštena publika - koja nije sigurna je li to slučajno ili namjerno – taj neugodni trenutak zaboravlja tijekom drugih pet „karata“, sve do posljednje kada se skakanje u rupu otkriva kao umjetničko sredstvo provokacije. Na kraju svi na različite načine skaču u rupu (naravno, uvijek na noge, na podmetnutu strunjaču), a Yoshida, koji je u prvom prizoru skočio jedini, sada se predomišlja i ostaje sam na sceni, nonšalantno mahnuvši publici u stilu, „riješio sam ih se!“. Na to se lijepi konačni pljesak publike koji mami na poklon sve „žive i zdrave“ interprete bez slomljenih udova, a uskoro sa svojim timom klanja se i Bigonzetti koji se dobro poigrao vječnom kazališnom brigom.
Čižićev majstorski rossinijevski klavirski recital potresnim duetom prate stopljene polovice „grašaka“ u tijelima Ive Vitić Gameiro i Pavela Savina, nova solistica ansambla Hinako Shinzaki kao da u Fugiranom preludiju dobiva gumene ruke i noge, dok Bezopasni duet taktom valcera usklađuje kontrasna načela plesačica Agnese Stancanelli i Helene Troha. Refleksivni prizori uz klavir se izmjenjuju s dramatičnim scenama uz glazbu sa zvučnika. Tu čujemo tri Rossinijeva orkestralna djela: brbljavi sekstet zbrke 2. čina opere „Pepeljuga“ (Siete voi? – Questo è un nodo avviluppato) tijekom kojega se odvija efektni svečani banket gdje „plešu“ ruke, glave i stolice naših baletana, dva stavka 2. sonate za gudače u A-duru i Uvertiru iz opere Kradljiva svraka. Tu se od balerina i baletana ne traži samo da plešu, već i da glume, pjevaju, sikću i lupaju rukama o tijelo, a kao glavna se glumica i pjevačica među kolegama izdvaja Lucija Radić Pálinkó kada u maniri stand-up showa zaustavlja balet kako bi publici prenijela poznati recept Rossinijevih šupljih rezanaca (makarona) kojemu sama dodaje malo „domaće pileće juhice“ te neizostavnu vegetu.
U sljedećoj je pak sceni slušamo kako pjeva teme uvertire Kradljiva svraka i u duetu s karikiranim meketanjem kolege Samuelea Berbennija drži onu „visoku i čistu notu“. Kada se na kraju u trci za sve bržim Rossinijevim notama balet pretvara u kaos sad amorfne, sad uzburkane plesačke mase, ništa ne bi bilo bez kontrole savršeno koordiniranog rasporeda tijela, nogu i ruku na sceni. Vrhunsku umjetnost kroz duh, humor i maštovitost u privlačnom i pitkom formatu donio nam je koreograf koji je ovom produkcijom dobrano prodrmao zgradu HNK, digao publiku na noge i slavljeničkoj baletnoj sezoni dao dobar početak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....